Trinaestog maja 1992. godine, u zgradi osnovne škole u Bratuncu, istoj onoj u kojoj je nekada učio, ubijen je Mustafa efendija Mujkanović, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Bratunac. Ubijen je nakon višednevnog mučenja koje preživjeli logoraši nikada nisu mogli zaboraviti, niti su ikada prestali o njemu svjedočiti.
Efendija Mujkanović nije morao biti tamo. Porodicu je uspio skloniti u Tuzlu. Mogao je otići. Ostao je svojevoljno, uz riječi koje su postale njegov zavjet i njegov epitaf: “Ono što bude s mog naroda, neka bude i sa mnom.”
Rođen početkom 1950. godine u bratunačkom selu Suha, školovao se u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, a potom na studiju orijentalistike. Cijeli svoj svjesni život posvetio je službi džematu i narodu Podrinja. Kada je rat stigao, nije napustio ni jedno ni drugo.
Ono što su mu učinili u logoru, po direktnoj naredbi Miroslava Deronjića, nije moguće ispričati bez da se čovjeku ne zaustavi dah. Tjerali su ga da pije alkohol, odbijao je i pljuvao ono što su mu nasilu ulijevali. Izrezali su mu jezik. Udarali su ga kablovima dok mu je krv prskala po ostalim logorašima. Tjerali su ga da pjeva četničke pjesme i diže tri prsta.
Umjesto toga, drhtavom rukom podizao je dva prsta. I tekbirao.
Svaki put kada bi ga srušili, ponovo bi pokazao dva prsta. Preživjeli su pričali da su mučitelji, razjareni, krvavije navaljivali, a iznad njih se uvijek iznova pojavljivala ista ruka, isti prsti, isti odgovor.
Na kraju ga je jedan od mučitelja ubo nožem u vrat. Srušio se. Ustao je. Tada mu je cijev pištolja prislonjena uz glavu.
Mustafa efendija Mujkanović bio je prvi imam ubijen tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su tek 2004. godine, u sekundarnoj masovnoj grobnici u Blječevu. Počiva u haremu Gradske džamije u Bratuncu.
Trideset i tri godine kasnije, sjećanje na njega nije blijedjelo. Među onima koji su ga poznavali, koji su ga gledali u logoru ili koji su samo čuli priču, ostao je živ na način koji njegovi ubice nikada nisu razumjeli i nikada neće moći izbrisati.
Neki ljudi umiru tako da ih smrt ne može dotaći.