Tutin je danas najljepše mjesto u Poibarju, na rječici Vidrenjak – simbolu leksičko-semantičke čistote, gradić koji ima perspektivu da premosti Ibar – s ove strane tamo i sa one strane ovamo, i da dostigne simbiozu sa reljefom isto onako čudastveno kao Tatranska Lomnica. U ovom lijepom prirodnom ambijentu nema mjesta gdje se ne može napraviti kuća, bašča, ulica, most, put u sve pravce po Pešteri, i Sandžaku, da geografski, jezički i historijski povezuje Bošnjake, njihove gradove, sela, usamljene škole, imanja.
Autor: Alija Džogović
Ovaj, danas gradić a već sjutra veliki grad, ima i znanja i hrabrosti, što pokazuje afirmisani progres u ovim krajevima: ekonomski, graditeljski, edukativno-prosvjetni, kulturni koji su, integralno posmatrani, u stalnom kreativnom usponu.
Danas Tutin, sa okolinom, ima vrlo razvijenu kulturno-prosvjetnu mrežu, čak i dvije biblioteke, kao i veliki broj intelektualaca i visokoškolovanih i učenih ljudi, koji žive ovdje i čine da Tutin postane oaza ljepote i uzor rada i mira da iz ovog mjesta ljudi ne odlaze (da se ne “odlivaju njegovi mozgovi”) već da u njega dolaze ljudi dobrih namjera i znanja.
Tutin može, radom i pameću, postati veliki polis svojim geografskofiziškim likom i svojim duhovnim resursima i mostovima. Kažem, može. I ne bih se smio zakleti da ne može.
Ovaj gradić uz Vidrenjak, i cijeli sandžački vilajet, imaju umnih ljudi. Eto, baš odavde, jedan naš Bošnjak je profesor filozofije u Košenhagenu (u Danskoj), doktorirao je tamo na Sörenu Kjerkegoru, kojeg danas tumači ne samo danskim studentima već i cijeloj filozofskoj i umjetničkoj Evropi, od Sartra pa ovamo. A onaj (sandžački) pjesnik latinist Sinan Gudžević, rodom i dušom sa “nebeske sohe” istočno od one antičke Sinice (Sjenice), ima uvaćavaju}e mjesto na Katedri za latinski jezik u Zagrebu gdje tumači Katula, Ovidija, Horacija, Propercija i druge slavne pjesnike rimske pismenosti.
A na Harvardskom univerzitetu, odavno, još od Alberta Lorda i Parry Milmana, postoji katedra na kojoj se izučavaju djela Avda Međedovića, savremenog balkanskog Homera (a time i bošnjačko usmeno pjesništvo i bosanski jezik). I ovdje negdje, na Rogozni, bježeći od varvarskih kama, umro je veliki narodni pjevač, o kojem je sa najvećim divljenjem pisao Matija Murko, profesor Univerziteta u Pragu, or Huso Husović – porijeklom iz Kolašina, koji se poslije izgona i pokolja Kolašinaca nastanio baš ovdje, negdje u okolini Tutina. Pamtiće iz ovih krajeva kazuju da je or Husov mezar negdje pokraj puta na planini Rogozni. Ne zna se da li tamo postoji kakav stećak, makar i simbolično, gdje bi mogao biti ćufik na kojem se “odmorio” Ćor Huso i otišao u svoj Dženet i u bošnjačku historiju.
Po predanju, koje kazuju stariji ljudi iz sêla na Rogozni, veliki narodni bard Huso Husović je umro 1912. godine negdje na ovoj planini, u zbjegu koji se kretao prema Ibru i Kosovskoj Mitrovici. Sahranili su ga mještani na mezaristanu u selu Komine, više Lukara. Po pričanju profesora Selima Šaćirović a na ovom seoskom mezarištu nalazi se Husov mezar sa bašlukom i natpisom na arapskom jeziku i pismu. Selim Drpljanin (Šaćirović), djed profesora Selima Šaćirovića, ukopao je na mezarištu u selu Komine, nekog svojeg ahbaba čije je ime bilo Huso.
Po jednom drugom predanju mezar or Husa se nalazi u Banjskoj. On je, u zbjegu, uspio da stigne do Banjske, ali je tu umro. Neka mu je rahmet… Na istoričarima, i pjesnicima, je da utvrde gdje je Husov mezar. Tutinski intelektualci mogu da iniciraju ova istraživanja. Potrebno je spojiti kulturnu izoglasu Obrov Avda Međedovića (kod Bijelog Polja) i Rogoznu or Husa Husovića.
U Sandžaku ima još mnogo umnih ljudi. Njima ne treba pjevati one insinuativne stihove da ostanu u svojem lijepom zavičaju. To oni znaju i bez tuđe pjesme. Sandžak je bošnjački Đulistan, njihov Širaz, pun svakojake ljepote. On nije na periferiji, već u srcu Evrope, i iz njega se može ići na sve strane svijeta i sa njega se može gledati cijeli dunjaluk. Sandžak je i lijep i stasit…
O ovim krajevima lijepo su pisale one dvije Engleskinje Irbijeva i Mekenzijeva, putopisci i poštovaoci ljepote, a posebno o jeziku Bošnjaka kojim se ovdje govori. Jednim tarihom moglo bi se to obilježiti baš ovdje u Tutinu, na ploči ugrađenoj u zid nekog objekta kulture.
Neka je čast pjesnicima, i svim drugim piscima, iz ovih krajeva, što bilješe sve ono što treba da bude zapisano za historiju. Kao što bi zabilježeno ime Tutin davno, u imenoslovu nekog naroda kojeg danas ima samo u historiji. A moguće je da su Bošnjaci biosupstrat toga naroda iz historije i sa ornamenta na onim brojnim mrkim stećcima i nebrušenim stelama na mogilama i humkama širom Sandžaka, Bosne i Hercegovine – odnosno cijelog Mediterana.
Tutin je vrlo stari oronim na reljefu pored rječice Vidrenjak. Daleki stanovnici ovih krajeva dadoše mu ime za sva vremena. A gore, na brdu, izgradiće gradinu da bi bili bliži suncu i slavili stare bogove, kojoj neki drugi narodi dadoše ime Gradina, nešto od nje porušiše i kamenje razbacaše, jer nisu bili graditelji već uhode i grabljivice koje su se prikradale gradinama “krećući se od grma do grma”. Ovo je zapamćeno u narodnoj tradiciji i potvrđeno historijskim spisima.
Možda je onu gradinu smislio onaj stari Grk što je na Đurđevdan (!) orao po tutinskim ledinama, pa kada nije izorao zemlju, prebacio je ralo i volove preko ramena i odselio negdje prema jugu. Ipak, sve će biti da je na onom brdu neko temeljio istoriju u čast slavne Teute, koja bijaše kraljica u Rizoni (Risnu) i čija je kraljevina obuhvatala stari Catareo (Kotor), Raguzu (Dubrovnik), Onogošt, Osrtos, a na sjeveru do Ursule i (možda) do Singidunuma.
Sve može biti i ne biti…
Raguza i Rogozna zaista mogu imati velike sličnosti u svojoj fonološkomorfološkoj, ali i semantičkoj, strukturi. Kao što imaju fonološke sličnosti apelativni likovi teuton, geusis, beuses odnosno makro toponimi Tutin, Gusinje, Buzet. Pitanje je, dadoše li ime Tutinu stari Autarijati, Piruste (nekadašnji Peraštani), Mataružani ili neko drugo pleme srodno njima.
Ja mislim da je neko i prije ovih plemena živio u Sandžaku. Riječ ima nauka: lingvistika, onomastika, istorija… Supstitucija vokalske sekvence eu u pravcu u (njegove fonološke vrijednosti u dijahroniji) može biti značajan ključ za etimološku identifikaciju i dalje proučavanje supstrata Tutin i svih drugih lingvističkih tajni iz najstarijih vremena i civilizacija. Ili još daljih i dovoljno neidentifikovanih Alaroda koji po Mediteranu gradiše nekropole i hramove motivisani egipatskim graditeljstvom iz doba faraona. A može biti i neka još starija civilizacija.
Sve može biti ili ne biti… Ali, činjenica je da trajnost lingvističkih supstrata otključava sva vrata najstarije istorije i najstarijih kultura, pa i onih u Sandžaku u kojem žive Bošnjaci, i drugi narodi. Jezik sandžačkih Bošnjaka je bosanski isto onako i onoliko kakav je u državi Bosni i Hercegovini. To je onaj lijepi jezik “dobrih Bošnjana” koji kao historijska i kulturna tekovina traje neprekidno od Povelje bana Kulina do danas. Za ovaj jezik Radoslav Katičić, hrvatski lingvista, sa naučnom sigurnošću rekao je (u časopisu Jezik 35 / 1987): “…naziv jezika po imenu naroda izriče nešto po sebi jednostavno i očito: postoji narod i taj narod ima svoj jezik”. O ljepoti bosanskog jezika i njegovoj semiotici i umjetničkoj funkciji oduševljeno je pisala književnica Isidora Sekulić (v. Bosanski jezik, govor i stil, 1941): “Jezik Bosne, to je jedna kolektivna umjetnost čiste genijalnosti, od ranga narodnih umotvorina, ali koja nije samo čudo prošlosti, nego je i čudo sadašnjosti”.
Bosanski jezik ima svoju autentičnost u djelima sandžačkih pisaca: Ćamila Sijarića, Muhameda Abdagića, Ragipa Sijarića, Hoda Katala, Rasima Ćelahmetovića, Murata Baltića, Ismeta Rebronje, Omera Turkovića, Jašara Redžepagića, Mevlude Melajac, Šabana Šarenkapića, narodnog pjevača Džemaila Arnautovića, osobito i do najviših jezičko-folklornih visina u epici Avda Međedovića, Ćor Husa Husovića, Murata Kurtagića, Ašira Čorovića, Kasuma Rebronje; u djelima bosanskih pisaca, u antologijama epskih i lirskih pjesama svih Bošnjaka (pa i onih na Kosovu – u šarplaninskoj homerskoj arei). A tek kakva je čarolija bosanskog jezika ostvarena u poemi “Ševa” Skendera Kulenovića! Univerzalna umjetnička ljepota – fonološko-morfološka, sintaksičko-strukturalna, onomatopejska, distinktivno-semantička, metaforička, zvukovno-ritmička, čulna i stilotvorna!
Ova kraća panorama o Sandžaku, Bošnjacima i jeziku Bošnjaka samo je smjernica da se u ovom naučno-istraživačkom pravcu nastavi sa kompletnom prezentacijom i afirmacijom neospornog autoriteta ovoga jezika, njegove tradicije i kulture. Danas je anahronizam da bošnjačke škole, biblioteke i druge ustanove sadrže u svom imenu odrednice iz nebošnjačkog antroponimskog sistema. Zato je, u ovim diskursima potrebno izvršiti razumne korekcije. Jer Bošnjaci imaju svoj jezik i svoje ime.
Bosanski jezik i njegova usmena i pisana tradicija istorijska su realnost i bitan faktor u sadržajima evropske, i svjetske, kulture.
(Tutinski zbornik broj 4., Tutin, 2004.)