Shvatanja o braku i odnosima u porodici u bošnjačkom tradicijskom društvu bila su uveliko pod utjecajem šerijatskoga prava. Međutim, svi propisi i mogućnosti koje je to pravo dopuštalo u praksi nisu provođeni ili su provođeni u sasvim malom broju slučajeva. Tako je pri sklapanju brakova u Bošnjaka vladala rodovska egzogamija (zabrana ženidbe djevojkom iz srodničke skupine), a brak je bio monogam (brak jednom ženom), mada su šerijatski propisi dopuštaju brak jednog muškarca s više žena (do četiri) i neke vrste endogamije (ženidbu srodnika). Te mogućnosti su rijetko korištene (prva, najčešće u vidu bigamije), nešto više u gradskim sredinama.
U praksi je također bilo rijetkih primjera ženidbi bratovom udovicom i brakova koji se sklapaju po ženinoj smrti kada se muškarac ženi njenom sestrom ili rodicom. Krajnje rijetko bilo je ženidbi dvojice braće dvjema sestrama, iako šerijat te brakove dopušta. Brak je sklapan u okviru vlastite vjerske (etničke) zajednice (šerijat dopušta brak između Bošnjaka i kršćanke i Jevrejke, dok nije dopušteno udavanje muslimanke za kršćanina i Jevreja).
Prije stupanja u brak provodilo se ašikovanje (zabavljanje mladih pod određenim uvjetima), tako da mladi nisu bili sasvim pasivni pri izboru bračnoga druga i u brak su stupali uglavnom slobodnom voljom. Brak se sklapao pred kadijom (sudijom) u prisustvu svjedoka. Šerijatsko pravo dopuštalo je relativno lahak razvod braka na zahtjev muža, ali, s druge strane, predviđa određeno obeštećenje za ženu. U Bošnjaka je rijetko običavano da muž dolazi živjeti u ženinu kuću.
Bošnjačka tradicijska porodica patrijarhalna je porodica, u kojoj odijevanje žene određuje vjera, kao i odvojenost spolova, a neprihvatanje ograničavanja broja djece, s jedne, a povoljan položaj žene u nasljeđivanju imovine, s druge strane. Susrećemo dvije vrste bošnjačke porodice: inokosnu (sačinjavaju je roditelji s djecom i ponekim srodnikom) i proširenu (zadružnu), koju čini više pojedinačnih porodica. Inokosne porodice svojstvene su gradskim sredinama, a i na selu su, u Bošnjaka, u većini.
Zadružne porodice sastoje se od više, a najmanje dvije, pojedinačnih porodica; njeni članovi žive i rade zajednički na temelju podjele rada, zajedničkoga raspolaganja sredstvima za proizvodnju i zajedničke upotrebe plodova rada. Zadrugu čine porodice koje su u srodstvu. Zadruga nastaje u skladu s načelom patrilokalnosti (žene dolaze mužu u kuću). Muški članovi vezani su srodstvom po muškoj lozi (agnati), tj. porijeklom su od istoga oca ili djeda.
Dvije su vrste zadruga: očinske (oženjeni sinovi žive s ocem) i bratinske (oženjena braća žive zajedno). Članovi zadruge obično žive u jednoj kući, zajedno se hrane, ali pojedine porodice spavaju u zasebnim sobama. Na čelu zadruge stajao je starješina, koji je upravljao poslovima zadruge i predstavljao ju, ali nije raspolagao njenom imovinom. Uz starješinu postoji i jedna žena (domaćica) koja se u zadruzi stara za ženske poslove. Ona može biti i supruga starješine zadruge. O svim važnijim poslovima odlučuju zadrugari zajedno. Utjecaj pojedinca u zadruzi nije bio jak i ravnao se po godinama i spolu.
S promjenom društvenih uvjeta zadruga kao proizvodna zajednica gubi svoj smisao pa nastupa dioba zadruga na pojedinačne porodice.
Izvor: Stav.ba