Dolazak ramazana u muslimanskim društvima ne donosi samo ibadet i duhovnost, već i niz tradicija koje su se kroz stoljeća prenosile s generacije na generaciju. Jedna od najprepoznatljivijih među njima je tradicija ramazanskih bubnjara, običaj koji i danas podsjeća na stare dane kada je zvuk bubnja bio najvažniji znak da je vrijeme za sehur.
Iako se tačan početak ove tradicije ne može precizno odrediti, smatra se da potiče iz osmanskog perioda i da postoji već stotinama godina. U vrijeme kada satovi, alarmi i mobilni telefoni nisu postojali, bubnjari su noću obilazili mahale i ritmičnim udarcima bubnja budili ljude kako bi stigli ustati na sehur i pripremiti se za post.
U osmanskim gradovima ovu ulogu često su imali noćni čuvari koji su tokom ramazanskih noći obilazili ulice, svirali bubanj i recitirali kratke stihove, takozvane manije, kako bi probudili stanovnike. Ove kratke pjesme, najčešće sastavljene od četverostihova, stvarale su posebnu atmosferu i davale ramazanskim noćima vedar i zajednički duh.
Uloga bubnja u tradiciji
I u 21. stoljeću, uprkos modernoj tehnologiji, bubnjari i dalje imaju svoje mjesto u ramazanskoj tradiciji. U mnogim turskim gradovima i općinama njihov rad organiziraju lokalne vlasti i mjesne zajednice, a bubnjari u tradicionalnoj odjeći svake noći obilaze određene rute i bude građane.
U velikim gradovima poput Istanbula tokom ramazana na ulicama se može čuti čak i stotine bubnjara koji održavaju ovu tradiciju živom.
Slični običaji postoje i u drugim muslimanskim društvima. U arapskim zemljama osoba koja budi ljude na sufur naziva se mesaharati, dok se u Indiji koristi naziv seheriwala, ali svrha je svuda ista, podsjetiti ljude da je vrijeme za sehur.
Bubanj kao instrument ima veoma dugu tradiciju u turskoj i srednjoazijskoj kulturi. Još u vrijeme starih turskih plemena koristio se u vjerskim obredima šamanizma, a kasnije je postao važan dio vojne i društvene tradicije.
Poznati putopisac Evliya Čelebi u 17. stoljeću zapisao je da su bubnjevi u nekim gradovima služili i kao signal za zatvaranje gradskih kapija ili karavansaraja.
Čuvari običaja
U mnogim mjestima u Turskoj tradiciju i danas održavaju lokalne zajednice. U okrugu Yerköy u pokrajini Yozgat, sedmočlana grupa bubnjara svake noći obilazi ulice i budi građane na sehur.
U selu Sarnıç kod Balıkesira ove godine bubanj je uzeo u ruke i sam seoski načelnik Hilmi Okur, jer nije bilo nikoga ko bi preuzeo tu ulogu. Okur je, kako prenose turski mediji, odlučio da tradicija ne smije nestati, posebno zbog starijih mještana kojima je pomoć potrebna da bi ustali na sehur.
“Nisam želio da stariji ljudi ostanu bez sufura. Zato sam odlučio da lično uzmem bubanj i obilazim selo“, rekao je Okur, naglasivši da to radi potpuno dobrovoljno i bez ikakve naknade. Mještani su ovu gestu dočekali s velikim oduševljenjem, ističući da ih zvuk bubnja svake noći podsjeća na posebnu ramazansku atmosferu.
Iako danas većina ljudi koristi telefone i satove za buđenje, ramazanski bubnjari ostaju simbol zajedništva i kulturnog naslijeđa.
U nekim mjestima bubnjari su pronašli i nove načine da održe tradiciju. Tako u Samsunu jedan bubnjar svira i pjeva iz prtljažnika automobila, dok u Čankiriju stariji bubnjar obilazi mahalu koristeći motocikl, prenosi Bosna.hr.