Emigrantska faza političkog djelovanja Adila Zulfikarpašića u početku nije sadržavala jasno izražen bošnjački identitetski element. To nije bila iznimka, već je predstavljalo opći obrazac u ranoj fazi političke emigracije bosanskohercegovačkih muslimana. Nacionalno i političko raslojavanje unutar ove emigrantske zajednice dodatno je doprinijelo kasnijoj terminološkoj i sadržajnoj složenosti pojma bošnjačke emigracije.
Koncept bošnjaštva
S vremenom, kako se artikulira bošnjačka koncepcija u emigraciji, dio muslimana iz Bosne i Hercegovine nastavlja se identificirati s hrvatskim ili srpskim nacionalnim korpusom. U tom kontekstu, analiza političko-nacionalnih transformacija Zulfikarpašića otvara ključno pitanje: šta je zapravo značio koncept bošnjaštva u njegovom shvatanju? Je li taj koncept implicitno vodio ka uspostavi zasebne nacionalne države, ili je, pak, ostajao unutar okvira tadašnjeg jugoslavenskog državnog poretka, nudeći identitetsku afirmaciju bez zahtjeva za državnom samostalnošću?
Pažljivim uvidom u Zulfikarpašićeva razmatranja perioda nakon Drugog svjetskog rata primjećuje se znatno drugačije političko-nacionalno ishodište od onog koje će kasnije zauzeti. Po završetku rata napušta Jugoslaviju zbog neslaganja s novom komunističkom vlašću. Ključni momenti u toj emigrantskoj fazi jesu njegov raskid s komunizmom, koji retrospektivno opisuje kao mladalačku zabludu, te uspostavljanje kontakta s hrvatskom emigracijom okupljenom oko Hrvatske seljačke stranke.
Rana emigracija
U ranoj emigraciji Zulfikarpašić politički djeluje iz hrvatske perspektive, što je vidljivo u tekstu “O ravnopravnosti naroda u Jugoslaviji” (1950), u kojem osuđuje komunistički režim i prikazuje federaciju kao prividnu i centralističku. U nizu kritika navodi i strukturu partijskih kadrova, pri čemu Bošnjaci uopće nisu spomenuti kao poseban narod.
Zulfikarpašić je u prvim godinama emigracije tumačio da je KPJ prije rata zagovarala decentralizaciju, ali da je nakon rata zapravo uspostavila centraliziranu vlast iz Beograda. Kao primjer navodi politiku Ministarstva za kolonizaciju, koje je, po njegovom mišljenju, sprovodilo srpske interese – naročito na Kosovu, gdje su albanske muslimanske porodice protjerivane, a na njihova mjesta naseljavane srpske.
U tom svjetlu, komunizam vidi kao nastavak velikosrpske dominacije, prikrivene partijskom ideologijom.
Razlaz s hrvatskom emigracijom
U isto vrijeme razvija odnos s Hazimom Šatrićem, utjecajnim muslimanom u hrvatskoj emigraciji i osnivačem Društva bosansko-hercegovačkih i sandžačkih muslimana Hrvata (1950). Njihova prepiska otkriva dileme oko političkog puta muslimana u emigraciji – da li djelovati samostalno ili kao dio HSS-a. Zulfikarpašić je isprva bio sklon saradnji, ali pod uvjetom da se muslimanima ne nameću odluke bez prava glasa.
Međutim, Društvo se čvrsto vezalo za HSS i dr. Krnjevića, što je izazvalo otpor među onima koji su smatrali da muslimani trebaju imati vlastitu političku platformu.
U jednom od svojih istupa Zulfikarpašić zauzima čvrst stav prema odnosima sa Srbima, naglašavajući da treba odbaciti iluzije o mogućem prijateljstvu. Po njegovom mišljenju, Srbi poštuju samo snagu i jedinstvo, te je jedino kroz vlastitu političku i organizacijsku snagu moguće ostvariti prava Bošnjaka.
U jednom od svojih istupa Zulfikarpašić zauzima čvrst stav prema odnosima sa Srbima, naglašavajući da treba odbaciti iluzije o mogućem prijateljstvu. Po njegovom mišljenju, Srbi poštuju samo snagu i jedinstvo, te je jedino kroz vlastitu političku i organizacijsku snagu moguće ostvariti prava Bošnjaka.Međutim, po povratku u Bosnu 1990. godine, Zulfikarpašić zauzima nijansiraniji pristup. Svjestan opasnosti velikosrpske hegemonije i nadolazeće krize, posvećuje se izgradnji političkog dijaloga. Upravo pod tim dojmom, postaje jedan od ključnih zagovornika tzv. historijskog sporazuma između Bošnjaka i Srba, u nastojanju da se mirnim putem spriječi eskalacija sukoba i očuva cjelovitost Bosne i Hercegovine.
Optužbe Krunoslava Draganovića
Istovremeno, u okviru hrvatske emigracije javljaju se pokušaji katoličkog prozelitizma – pojedini crkveni i politički krugovi nastoje iskoristiti teško materijalno stanje bošnjačkih izbjeglica radi njihovog pokrštavanja. Ovakve prakse naišle su na snažnu osudu. Zulfikarpašić je, zajedno s grupom istaknutih muslimanskih intelektualaca, potpisao pismo u kojem se upozorava da pokrštavanje predstavlja ozbiljnu prijetnju međunacionalnoj slozi i onemogućava iskrenu integraciju muslimana u hrvatski politički okvir.
Na ove optužbe reagovao je Krunoslav Draganović, tvrdeći da je Zulfikarpašić zapravo inscenirao cijelu stvar kao agent jugoslavenske obavještajne službe, s ciljem podrivanja hrvatske emigracije.
Međutim, dostupne činjenice ovu tvrdnju dovode u pitanje. Naime, nakon što se Zulfikarpašić 1990. vratio u Bosnu, upravo ga je jugoslavenska služba pokušala vrbovati u okviru operacije “Behar”. Da je ranije zaista bio njihov agent, takva regrutacijska operacija ne bi imala smisla. Ovaj podatak ukazuje na to da je Draganovićeva optužba bila neosnovana. Ovdje valja napomenuti da je porijeklo Zulfikarpašićevog bogatstva izazivalo brojne polemike i rasprave. Postoje određene interpretacije da je bogatstvo stekao kroz saradnju s trgovcem oružja Adnanom Kašogijem. Krug oko Draganovića tvrdio je, međutim, da je Zulfikarpašić do imetka došao prisvajanjem novca koji je iz Nezavisne Države Hrvatske prebačen na Zapad. Ovu tvrdnju dodatno je pojačavala njegova bračna veza s Tatjanom Nikšić, kćerkom ustaškog ministra Ante Nikšića.
Časopis “Bosanski pogledi”
“Bosanski pogledi” bili su značajan emigrantski časopis pokrenut 1955. godine, a obnovljen 1960. Zamišljen je kao prostor za intelektualnu razmjenu među bošnjačkim autorima različitih političkih i nacionalnih orijentacija. Iako su u njegovom radu učestvovali autori poput Alije Nametka, Medžida Šahinovića i Omera Kajmakovića – koji su gajili različite lojalnosti (srpske, hrvatske ili bošnjačke) – Zulfikarpašić je imao ključnu, centralnu ulogu u njegovom osnivanju i uređivanju.
Putem ovog lista Zulfikarpašić sve jasnije pokazuje distancu prema hrvatskom nacionalizmu. Sve otvorenije kritikuje one muslimane u emigraciji koji se svrstavaju u srpske ili hrvatske nacionalne tabore. Takve pojedince naziva “brodolomnicima”, optužujući ih da djeluju u interesu drugih naroda i da njihove publikacije finansiraju srpske i hrvatske strukture. Time Zulfikarpašić postepeno razvija ideju samosvojne bošnjačke političke pozicije u emigraciji.
Obnovom časopisa “Bosanski pogledi” 1960. godine započinje otvorenija rasprava o Bosni i Hercegovini i bošnjačkom identitetu. Ipak, unutar muslimanske emigracije i dalje su prisutne političke i nacionalne podjele.
Uredništvo lista naglašava potrebu za međusobnim poštovanjem i saradnjom među muslimanima iz BiH, bez obzira na političke ili nacionalne razlike. Glavna poruka časopisa bila je odbacivanje mržnje, u skladu s vjerskim i demokratskim načelima.
U intervjuu za slovenski list “Klic Triglava”, Zulfikarpašić ističe da bošnjačka neopredijeljenost može imati pozitivan učinak, jer doprinosi smanjenju srpsko-hrvatskih napetosti. Uz religiju, kao posebnu odliku bosanskih muslimana navodi i kulturu, ali priznaje da bošnjački nacionalizam tada još nije bio formiran.
Nacionalni identitet bh. muslimana
Paralelno s djelovanjem emigrantskih krugova, unutar same Bosne i Hercegovine tokom druge polovine 20. stoljeća vode se intenzivne polemike o nacionalnom identitetu bosanskohercegovačkih muslimana. U tom kontekstu, istaknuti intelektualci poput Envera Redžića, Husrefa Redžića i Muhameda Filipovića zauzimaju se za povratak povijesnog imena Bošnjak kao autentične nacionalne odrednice. Njihova nastojanja predstavljaju pokušaj reafirmacije političke i kulturne posebnosti muslimanskog stanovništva Bosne i Hercegovine, koje je u komunističkom sistemu svedeno na vjersku oznaku “Musliman” u nacionalnom smislu.
Bošnjaštvo, kao nacionalni identitet, bilo je decenijama potisnuto i zvanično nepriznato. Tome su, osim političkog pritiska iz komunističkog vrha, pridonijeli i neki muslimanski intelektualci koji su prihvatili vjersku oznaku kao zamjenu za nacionalnu pripadnost, čime su dodatno otežali proces identitetske afirmacije. U tom ambijentu, borba za obnovu bošnjačkog imena bila je ne samo ideološki, već i kulturno-politički čin otpora protiv marginalizacije.
Ponovo u Bosni
Povratkom u Bosnu i Hercegovinu početkom 1990-ih, Adil Zulfikarpašić se intenzivno uključio u politički i kulturni život zemlje, nastojeći dati doprinos oblikovanju novog identiteta bošnjačkog naroda u vrijeme velikih povijesnih previranja. Bio je jedan od ključnih aktera u procesu reafirmacije bošnjačkog nacionalnog imena, koje je decenijama bilo potisnuto ili zamijenjeno terminima poput “Musliman u nacionalnom smislu”. U tom smislu, blisko je sarađivao s akademikom Muhamedom Filipovićem, s kojim je radio na vraćanju historijskog imena Bošnjak u javni i politički diskurs.
Zulfikarpašić se također aktivirao unutar Stranke demokratske akcije (SDA), iako je njegova uloga u stranci često bila kompleksna i nije uvijek bila u potpunosti usklađena s njenim dominatnim političkim smjerom. On je, na osnovu vlastitih zapažanja, tvrdio da je u to vrijeme postojao svojevrstan prešutni savez između rukovodstva SDA i nekadašnjih komunističkih struktura, barem kada je riječ o pitanju bošnjačkog identiteta. Iako su ove dvije grupacije u mnogo čemu bile ideološki suprotstavljene, Zulfikarpašić je smatrao da ih je povezivalo zajedničko nerazumijevanje ili čak negativan odnos prema bošnjaštvu kao posebnom nacionalnom identitetu. Prema njegovom viđenju, i jedni i drugi su dugo vremena tretirali bošnjaštvo kao privremenu ili prijelaznu kategoriju, a ne kao punopravni identitetski izraz jednog naroda s dubokim povijesnim korijenima.
Zulfikarpašićev povratak u BiH i njegovo djelovanje u ovom periodu označavaju važnu etapu u buđenju bošnjačke nacionalne svijesti i političke emancipacije, mada njegov glas nije uvijek bio dominantan u političkom okruženju koje se brzo polariziralo pod pritiscima rata i raspada bivše Jugoslavije. Ipak, njegov doprinos u vraćanju imena Bošnjak i artikuliranju bošnjačkog identiteta ostaje jedno od ključnih poglavlja u savremenoj povijesti Bosne i Hercegovine.
Pokušaj sporazuma sa Srbima
Adil Zulfikarpašić, kao jedan od istaknutijih političkih aktera u predratnom periodu Bosne i Hercegovine, pokušao je pokrenuti mirovni sporazum između Bošnjaka i Srba, vjerujući da je istinska saradnja između tih naroda moguća, unatoč dubokim podjelama. Njegova inicijativa imala je za cilj smanjenje napetosti i izgradnju međusobnog povjerenja, ali su pregovori bili opterećeni kontradiktornostima. Zulfikarpašić je tvrdio da je srpska strana bila voljna odustati od svojih agresivnih stavova, dok su lideri srpske strane, poput Radovana Karadžića i Momčila Krajišnika, insistirali na tome da je već kasno za bilo kakve ustupke jer su već započeli implementaciju plana o stvaranju srpskih regija unutar BiH, uključujući prijedloge za podjelu teritorija, poput ustupanja dijela Hercegovine Hrvatima.
Zulfikarpašićeva inicijativa nije se bazirala samo na trenutačnim političkim interesima, već je imala širu viziju. On je vjerovao da BiH može opstati unutar okvira jugoslavenske zajednice, koja bi, prema njegovim idejama, bila reorganizirana u obliku “Treće Jugoslavije” – političkog entiteta temeljenog na zapadnim demokratskim i kapitalističkim vrijednostima. Ovaj prijedlog bio je usko povezan s programom “Demokratske alternative”, političkog pokreta osnovanog 1963. godine, koji je nastojao usmjeriti Jugoslaviju prema modernizaciji, zasnovanoj na tržišnoj ekonomiji i političkom pluralizmu.
U tom kontekstu, vrijedi istaknuti da je obavještajni aparat jugoslavenske države tokom 1980-ih primijetio približavanje emigracije i antikomunističkih krugova unutar same Jugoslavije. Prema dostupnoj dokumentaciji, radilo se o pokušaju iniciranja ideje „Treće Jugoslavije“ – države uređene po uzoru na zapadne demokracije, u kojoj bi komunistički poredak bio zamijenjen demokratskim sistemom. U izvještajima jugoslavenske službe navodi se da je Zulfikarpašić, u okviru te inicijative, održavao kontakte s Dobricom Ćosićem, što dodatno potvrđuje njegovu aktivnu ulogu u pokušajima političke transformacije tadašnje države.
Očuvanje Jugoslavije
Unutar međunarodne politike tog vremena, postojala je jasna tendencija očuvanja Jugoslavije, a ključni međunarodni akteri, uključujući Sjedinjene Američke Države i Veliku Britaniju, bili su skloni podržati politička rješenja koja su išla u tom smjeru. Iako je Zulfikarpašićeva inicijativa za očuvanje Jugoslavije bila utemeljena na nadi za mirnu koegzistenciju među narodima, međunarodni pritisci i promjene u geopolitici utjecali su na razvoj događaja. U tom kontekstu, britanske i američke vlasti su tražile rješenje koje bi stabiliziralo regiju i omogućilo političku i ekonomsku integraciju.
Međutim, ključna prekretnica u tom procesu bila je intervencija Rusije, koja je, prema mnogim analizama, utjecala na srpsku politiku i odlučujuće promijenila kurs pregovora. Rusija je historijski bila naklonjena Srbiji, a njen pritisak je postao ključni faktor u smjeru kojim je srpska strana krenula. Na temelju dugoročne strateške politike, Rusija je sugerirala srpskoj političkoj eliti da prihvati model u kojem pravoslavni element čini apsolutnu većinu, što je vodilo prema ideji stvaranja “krnje Jugoslavije”, koju su prihvatili srpski lideri. Ovaj model bio je ozvaničen Beogradskom inicijativom 12. augusta 1991. godine, kojom je potvrđena želja srpskih lidera za reorganizacijom bivše Jugoslavije prema nacionalnim granicama.
Nakon što je njegov pokušaj mirovnog sporazuma propao, Adil Zulfikarpašić je 1991. godine napustio Bosnu i Hercegovinu i preselio se u Zürich. Iako je bio distanciran od političkih događanja u Bosni zbog rata, Zulfikarpašić je nastavio održavati političku vidljivost i ostao angažiran na različitim političkim platformama.
Paralelna politička mreža
Zanimljivo je da je Zulfikarpašić održavao bliske političke odnose s određenim strujama unutar bošnjačke zajednice koje su bile u suprotnosti s dominantnim smjerom SDA. Posebno su se izdvajali njegovi kontakti s pripadnicima Islamske zajednice, poput Salih Čolakovica i Jakuba Selimoskog, koji su bili u otvorenom sukobu sa SDA. Osim njih, Zulfikarpašić je imao političke veze s Ismetom Hadžiosmanovićem, Fikretom Abdićem i Arminom Poharom, što je dodatno kompliciralo njegovu političku poziciju u kontekstu rata.
SDA je tvrdila da su te veze i Zulfikarpašićeve aktivnosti bile usmjerene ka destabilizaciji Alije Izetbegovića i pokušaju obaranja njegovog političkog autoriteta. Prema optužbama iz SDA, Zulfikarpašić je uspostavio paralelnu političku mrežu koja je djelovala, posebno u ključnim trenucima rata.
Jedan od najistaknutijih trenutaka sukoba između Zulfikarpašića i bivših političkih saveznika bio je intervju koji je u vrijeme rata dao Muhamed Filipović, dugogodišnji saradnik Zulfikarpašića, koji je oštro kritizirao svog bivšeg kolegu. Filipović je optužio Zulfikarpašića da nije učinio ništa konkretno za Bosnu tokom rata, tvrdeći da nije pomogao Bosni ni jednim pištoljem, ni jednom akcijom, niti na bilo koji drugi način. Ove optužbe od strane Filipovića, koji je tada bio u bliskoj saradnji s Izetbegovićem, pokazale su duboku podjelu unutar bošnjačke političke elite, koja se sve više polarizirala na različite frakcije.
Bošnjački institut kao najvrijedniji doprinos
Iako je Zulfikarpašićev politički angažman bio prepun izazova i kontroverzi, možda je najvrijedniji njegov doprinos kroz osnivanje Bošnjačkog instituta u Sarajevu. Ova institucija je trajni spomenik Zulfikarpašićevoj posvećenosti očuvanju bošnjačkog identiteta i povijesti. Bošnjački institut nije samo arhiva – to je mjesto koje čuva dokumente, artefakte i sjećanja na dugovječnost bošnjačkog naroda, ali i na Bosnu kao zemlju koja je kroz stoljeća njihov dom.
Institut je postao centar za istraživanje i proučavanje bošnjačke kulture, tradicije, jezika i povijesti, s ciljem da trajno svjedoči o kontinuitetu bošnjačkog identiteta i njegovoj utemeljenosti na bosanskoj zemlji. Kroz ovu instituciju, Zulfikarpašić je stvorio prostor za daljnje istraživanje i očuvanje kulturnog naslijeđa koje je kroz povijest bilo pod prijetnjom zaborava, posebno u kontekstu političkih i društvenih promjena 20. stoljeća.
Zanimljivo je da su mnogi autori i istraživači, koji su u vrijeme Zulfikarpašićeve borbe za bošnjaštvo kritizirali tu ideju, kasnije postali gotovo “evangelisti” bošnjaštva, pišući djela o Bošnjacima – djela koja su, naravno, podržavala Zulfikarpašića i njegov Institut. Vrlo je moguće da su iza ovog iznenadnog obrta stajali finansijski motivi, a ne istinska nacionalna metanoja.
Crtice iz biografije
Publicista, filantrop i političar Adil Zulfikarpašić preminuo je u Sarajevu 21. jula 2008. godine. Rođen je 1921. godine u Foči kao sin veleposjednika, diplomirao je političke nauke i pravo. Od 1941. godine bio je učesnik u antifašističkom pokretu. Završio je rat kao potpukovnik. Bio je zamjenik ministra trgovine u prvoj poslijeratnoj Vladi NRBiH.
Godine 1946. emigrira iz Bosne i Hercegovine. Vraća se u Bosnu i Hercegovinu u martu 1990. godine i zajedno s Alijom Izetbegovićem formira Stranku demokratske akcije (SDA), a kasnije i vlastitu stranku MBO. U maju 2001. godine svečano je otvoren Bošnjački institut – Fondacija Adil Zulfikarpašić u Sarajevu, u koji su preneseni biblioteka, arhiv i galerija umjetničkih slika iz Bošnjačkog instituta u Zürichu.
Izvor: Stav.ba