Alijaga Kučukalić, poznat i kao Ali-aga Kučukalić, bio je jedan od najistaknutijih bh. preduzetnika, mecen, humanist, dobrotvor i vakif bošnjačkog porijekla. Njegovo ime zauzima jedno od najznačajnijih mjesta u kulturnoj i općoj historiji Brčkog, a njegovo djelo i danas obilježava ovaj grad.
Rođen 1807. godine u Čačku, u Srbiji, Alijaga je sa samo 14 godina, zajedno sa ostalim muslimanima, bio protjeran iz Srbije. Njegova majka, koja je rano ostala bez muža, pokušala je zajedno sa grupom muslimana zamoliti kneza Miloša Obrenovića da im ne oduzima imanja. Na to im je knez Miloš odgovorio: “Sultan je zemlju meni poklonio, moja je. Zgrade i pokretno nosite sa moje zemlje!”
Alijaga je u Brčko stigao 1821. godine. Kao najstariji u porodici, preuzeo je brigu o izdržavanju svoje porodice. Satima je lovio ribu na Savi i prodavao je, a sav višak novca štedio. Sa svojih zarađenih 70 groša kupovao je sol koju je prodavao u Brčkom, da bi nakon nekog vremena već imao svoju vlastitu karavanu koja je dovozila sol iz Tuzle u Brčko. Ta sol se kasnije prodavala širom Bosne i Hercegovine.
Alijagina poslovna vizija nije stala na trgovini solju. On se bavio i trgovinom šljivom na veliko, izgradio je han (prenoćište) kod džamije Drvenije u Kolobari, a potom i Veliki han sa sedam soba, koji se nalazio na granici (džumruku) između Turske i Austrije. Njegova poslovna uspješnost kulminirala je 1891. godine izgradnjom hotela “Posavina”, koji je u to vrijeme po svojoj arhitekturi i smještajnim kapacitetima bio jedan od najreprezentativnijih objekata u regiji. Hotel “Posavina” i danas predstavlja jednu od najznačajnijih građevina u Brčkom.
Alijaga je također izgradio most na rijeci Brci, koji je ispočetka bio poznat kao Muška ćuprija, a kasnije i kao Alijagina ćuprija. Prvobitno drveni most, Ali-aga je kasnije zamijenio gvozdenim, koji je kupio u Pešti. Taj most je bio važna prometnica sve dok ga brčanske vlasti nisu premjestile na Fazaneriju pred rat.
Ono što je posebno izdvajalo Alijagu od ostalih uspješnih trgovaca tog vremena bio je njegov senzibilitet prema siromašnima. Svoj stari han pretvorio je u konačište i kuhinju gdje su siromašni građani Brčkog, bez obzira na vjeru i naciju, mogli dobiti dnevni obrok i prenoćište.
Kučukalići su zanimljiv primjer jačanja i bogaćenja jedne bošnjačke porodice koja je svoje bogatstvo, vrijedno nekoliko stotina hiljada kruna, stekla na pošten način. Do 1905. godine, kada je Alijaga preminuo, njegova imovina uključivala je 140 kuća i poslovnih prostora, preko stotinu kmetskih selišta i više od 15.550 duluma zemlje i šuma, od čega 7.774 duluma u kotaru Brčko.
Unatoč ogromnom bogatstvu, Ali-aga Kučukalić, kao i njegovi potomci, nisu voljeli da ih se titulira sa “beg”, već sa “aga”. Kada je Alijaga preminuo 1905. godine, naslijedilo ga je dvoje djece iz prvog braka i šestero iz drugog. Njegovi nasljednici su rasprodali većinu imovine, osim onog dijela koji je Alijaga uvakufio 3. marta 1901. godine.
Alijagina ostavština i danas živi kroz brojne objekte koje je izgradio, a koji su postali sastavni dio kulturnog i historijskog identiteta Brčkog. Njegov humanizam, poslovna mudrost i briga za zajednicu ostaju inspiracija za naraštaje koji dolaze.
Veličina materijalnih dobara, koje su uvakufili za potrebe zajednice, Alijagu Kučukalića i njegove potomke svrstavaju u red najvećih vakifa u Bosni i Hercegovini i najvećim u historiji Brčkog. Izgradili su i poklonili tri medrese, a vakufnamom iz 1903. godine Alijaga Kučukalić je uvakufio šest magaza, osam kuća na sprat sa vlastitim gradilištem ili bez njega, tri prizemne kuće, kuću sa magazom, osamnaest dućana, pekaru, dvije kahvane, berbernicu i gradilišta te zemljište za mezarje na kojem su ukopavani Bošnjaci posljednjih 120 godina. Njegov sin Salihaga Kučukalić 1909. godine poklanja / vakufi 17 katastarskih čestica, a vakufom Kučukalića smatra se i zgrada Mektebi-ibtidaijje (danas obdanište Evlad) te most na rijeci Brki u Brčkom.