Atif Purivatra rodio se 1928. godine u Sarajevu, gradu u kojem će provesti gotovo cijeli svoj život i ostaviti neizbrisiv trag u kulturnom i intelektualnom razvoju Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. U Sarajevu je završio osnovnu i srednju školu, a potom i Pravni fakultet. Rano interesovanje za društvene nauke i političku teoriju usmjerilo ga je prema akademskom usavršavanju, 1965. godine stekao je zvanje magistra političkih nauka, a 1972. i doktora političkih nauka na Fakultetu političkih nauka u Beogradu.
Odmah nakon Drugog svjetskog rata, od 1945. do 1965. godine, radio je u organima državne uprave, gdje je stekao iskustvo u administrativnom i političkom sistemu socijalističke Jugoslavije. Godine 1965. izabran je za docenta na novoosnovanom Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, gdje je na predmetu Političke partije i organizacije utemeljio ovu naučnu disciplinu ne samo na Univerzitetu u Sarajevu, već i u Bosni i Hercegovini. Njegova akademska karijera napredovala je brzo, 1972. postaje vanredni profesor, a četiri godine kasnije i redovni. Od 1977. do 1979. obavljao je funkciju dekana Fakulteta političkih nauka u Sarajevu.
Purivatra se ubraja među najistaknutije bošnjačke intelektualce 20. stoljeća, posebno zahvaljujući svom radu na polju političke historije Bošnjaka. Njegovi radovi, a naročito knjige, i danas se ubrajaju među najcitiraniju literaturu u ovoj oblasti. No, njegov najvažniji doprinos ogleda se u afirmaciji i priznavanju bošnjačke nacije u vremenu kada je njihovo postojanje bilo osporavano i negirano.
U drugoj polovini šezdesetih godina započeo je svoj javni angažman, u periodu koji se u historiografiji označava kao drugi bošnjački kulturni i nacionalni preporod. Ključni događaj toga vremena bio je popis stanovništva 1971. godine. Upravo u pripremama za taj popis Purivatra je odigrao presudnu ulogu.
Nakon odluke CK SKBiH iz februara 1968. godine, kojom je priznato da su “Muslimani poseban narod”, bilo je potrebno osigurati da se ta ravnopravnost i politička samobitnost potvrde i u statistici. Purivatra je zajedno s Kasimom Suljevićem napisao posebnu brošuru koja je služila kao uputstvo Bošnjacima, ali i drugim narodima, kako da se nacionalno izjasne.
Rezultat je bio historijski, više od 1,7 miliona Bošnjaka na popisu se izjasnilo kao Muslimani, što je činilo 8,4% stanovništva Jugoslavije. Time su postali treća po brojnosti nacija u zemlji. Bez upornosti i hrabrosti Atifa Purivatre, ovo bi bilo gotovo nemoguće ostvariti.
Njegova borba za afirmaciju bošnjačkog identiteta imala je i svoju cijenu. Nakon objave kapitalnog djela „Nacionalni i politički razvitak Muslimana“ (1969), koje je nagrađeno Šestoaprilskom nagradom grada Sarajeva, uslijedile su hajke i sumnjičenja. Safet Halilović, nekadašnji Purivatrin asistent, pisao je kako su Purivatra i njegova porodica bili izloženi političkim napadima i prijetnjama, kakve mogu razumjeti samo oni koji su ih i sami doživjeli u “olovnim vremenima”.
Vrhunac političkog progona dogodio se 1982. godine, kada je Purivatra, u svojoj 54. godini, prisilno penzionisan. Bio je to period kada je bio na vrhuncu intelektualne snage i naučne zrelosti. Uprkos nepravdi, stoički je podnio sudbinu, nastavljajući raditi i pomagati drugima, bez gorčine i osvetoljubivosti.
Purivatrino kapitalno djelo je monografija „Jugoslavenska muslimanska organizacija u političkom životu Kraljevine SHS“, prvi put objavljena 1974. godine. Ova knjiga je temeljno rekonstruirala historiju JMO-a, stranke koja je nastala 1919. godine i okupljala većinu bošnjačkog stanovništva u borbi za autonomiju Bosne i Hercegovine i političku ravnopravnost. Djelo je nagrađeno i u zemlji i inostranstvu, a i danas predstavlja nezaobilaznu literaturu.
Njegov istraživački rad imao je posebnu težinu jer je arhiva JMO bila izgubljena, pa je koristio fragmentarne i posredne izvore kako bi složio mozaik političkog djelovanja Bošnjaka u međuratnom periodu. Time je dao trajni doprinos očuvanju kolektivnog pamćenja Bošnjaka.
Njegaova druga značajna djela su Nacionalni i politički razvitak Muslimana (1969), ABC Muslimana (1990), Muslimani i bošnjaštvo (1991), “Rješavanje nacionalnog pitanja u Jugoslaviji“…
U tim djelima Purivatra je pokazao kako su Bošnjaci u Kraljevini SHS i Kraljevini Jugoslaviji bili izloženi ne samo političkom i kulturnom negiranju, nego i sistematskom ekonomskom uništavanju putem agrarne reforme. On je taj proces jasno definisao kao oblik “ekonomskog genocida”.
Središte njegovog naučnog rada bilo je nacionalno pitanje Bošnjaka. U svojim analizama pokazivao je kako su Bošnjaci kroz različite historijske epohe preživljavali osporavanja, asimilacijske pritiske i pokušaje brisanja njihovog identiteta. Purivatra je uočio kontinuitet tih nastojanja, od perioda austrougarske vladavine, preko Kraljevine SHS i Jugoslavije, pa sve do socijalističkog razdoblja.
Njegov rad bio je presudan u drugom bošnjačkom preporodu (1960–1970), ali je aktivno sudjelovao i u trećem preporodu krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, kada su Bošnjaci obnavljali svoje institucije. Bio je među obnoviteljima kulturnog društva “Preporod”, a tokom agresije na BiH jedan od ključnih ljudi u Vijeću kongresa bošnjačkih intelektualaca (VKBI), gdje je najprije bio generalni sekretar, a potom i predsjednik.
Njegova uloga u afirmaciji bošnjačke nacije izazivala je stalne napade, naročito iz Beograda. Tako ga je beogradski NIN u januaru 1972. nazvao “istaknutim ideologom muslimanske nacije” i optužio za “preglasno i napadno” isticanje muslimanske nacionalne samobitnosti. Takvi napadi, međutim, nisu ga zaustavili. Nastavio je raditi naučno i javno, s nepokolebljivom vjerom u potrebu da se Bošnjaci priznaju kao autohtoni narod sa svojom historijom i identitetom.
Tokom Opsade Sarajeva 1992–1995. Purivatra je ostao u gradu i radio bez prestanka. Kao sekretar, a kasnije predsjednik VKBI-ja, bio je u središtu bošnjačkog intelektualnog otpora i organiziranja. U tim teškim godinama, VKBI je pokrenuo niz publikacija i projekata, uključujući leksikon “Ko je ko u Bošnjaka“.
Nakon Agresije, ostao je aktivan u javnom životu sve do smrti 11. septembra 2001. godine. Njegovi saradnici i savremenici isticali su da je bio čovjek rijetke plemenitosti, uvijek spreman pomoći, uvijek blag i dostojanstven, čak i kada je sam bio žrtva progona i nepravdi.
Izvor: Bosna.hr