Ahmed Ali, ili pjesnički Derviš Ahmed Gurbi Baba, jedan je od najvećih divanskih pjesnika iz Novog Pazara, iz perioda osmanske uprave ovim područjem. Rođen je, krajem XVII stoljeća, u bogatoj novopazarskoj porodici, koja je u to vrijeme imala svoje spahiluke širom Balkana.
Piše: Muhedin Fijuljanin
S obzirom da veoma rano odlazi u Tursku, gdje će na svom spahijskom posjedu u Jedrenu provesti znatan dio života, Ahmed Ali ostaje trajno vezan za svoj rodni kraj, što će značajno uticati na njegov rad i stvaralaštvo. Nostalgija za zavičajem, po svoj prilici, uticala je da se u svojim književnim djelima potpisuje kao Gurbi, što u prijevodu znači “tuđinski“.
Prema većini istraživača, pripadao je bektašijskom derviškom redu, odnosno redu nakšibendija. Mnoge legende i anegdote pripisuju mu mističke osobine, kao i atribute sufijskog mislioca i filozofa, što potvrđuju stihovi iz njegove, vjerovatno jedine, poetske zbirke “Divan“, objavljene u Jedrenu, oko 1744. godine.
U svom “Divanu“ Ahmed Gurbi detaljno opisuje grad Novi Pazar, njegova naselja, rijeke, brda, prirodne, kulturne i druge znamenitosti, daje opis pojedinih toponima, govori o vrsti cvijeća koje raste ili se gaji u pojedinim dijelovima grada, o brojnim vodenicama tog doba, životu običnih ljudi i ostalim pojedinostima vezanim za Novi Pazar i njegovu bližu okolinu.
Jedini primjerak “Divana“ Ahmeda Gurbia čuva se u biblioteci Atatürk Kitaplığı u Istanbulu .
Životni put Derviša Ahmeda Gurbi Babe (naziv Baba dodao sebi po povratku u rodni Novi Pazar) ispunjen je brojnim životnim nevoljama i iskušenjima, koje će pisac pretočiti i u svoje književno stvaralaštvo. U njegovom “Divanu“ posebno je izražena i ljubav prema Bogu, a cjelokupno ovo djelo, prema istraživačima, ima karakteristike tzv. poezije ašika (zaljubljenika).
Svoja djela pisao je na turskom jeziku, a neke od njegovih pjesama prepisane su i nalaze se u rukopisnom kodeksu Nacionalne biblioteke u Beču, u kojem je prepisivač autora nazvao imenom Derviš Bektaši Gurbi Baba.
Pored poezije, pisao je i prozna djela od kojih je jedan dio do 1974. godine čuvan u jednoj derviškoj tekiji u Novom Pazaru.
U antologijama osmanskih pisaca ime Ahmeda Gurbija pominje se na više mjesta i istraživači divanske poezije pridaju mu veoma veliku pažnju, znatno više nego ostalim autorima njegovog vremena. Veliki dio njegovog književnog stvaralašta, međutim, ostao je nedostupan javnosti, naučno neobrađen i neistražen.
Prema predanju, Derviš Ahmed Gurbi Baba je umro u Novom Pazaru, 1771/72. godine, u tekiji koja nosi njegovo ime i nalazi se u naselju Jošanica. U dvorištu te tekije Ahmed Gurbi je prvobitno i bio sahranjen, da bi mu poštovaoci njegovog djela podiglu turbe na mezarju Gazilar i tu prenijeli njegove posmrtne ostatke.
Na turbetu postoje dvije mermerne ploče, na kojima je, uz Gurbijevo, urezano i ime Derviš Kadir, za koga se vjeruje da je bio jedan od njegovih prvih saradnika i sljedbenika.
Izvor: Monografija “Sandžački Bošnjaci”, CBS, 2010.