Nakon završetka Drugog svjetskog rata i uspostavljanja partizanske vlasti u Sandžaku, uslijedila su masovna hapšenja i likvidacije ljudi koje su nove vlasti označavale kao “narodne neprijatelje“. Posebno težak period, prema brojnim svjedočenjima i historijskim zapisima, bio je u Novom Pazaru, gdje su na Hadžetu vršena masovna strijeljanja.
Autor: Esad Rahić
Omer Turković u knjizi “Pazarski šehidi“ navodi da je u Novom Pazaru ubijeno 1.639 ljudi, dok se u drugim izvorima spominje broj od oko 1.500 strijeljanih. Prema tim navodima, među žrtvama su bili brojni Bošnjaci, uključujući intelektualce, trgovce, zemljoposjednike i druge ugledne građane.
Turković piše i o navodnom tajnom sastanku partizanskog rukovodstva u Novom Pazaru, održanom neposredno prije početka likvidacija. Prema njegovom zapisu, Voja Leković je tada govorio o potrebi “čišćenja“ zemlje od onih koje su nove vlasti smatrale “nazadnim elementima“, a likvidacije su, prema navodima iz knjige, trebale biti obavljane tajno, noću ili u ranu zoru, na Hadžetu.
O stradanjima nakon završetka rata pisao je i Husnija H. Čengić u “Muslimanskom glasu“ 1991. godine, navodeći da je na Hadžetu ubijen veliki broj ljudi koji su, kako je tvrdio, nedužno stradali zbog toga što su se borili protiv četničkih formacija.
Prema ovim svjedočenjima, ljudi su na Hadžet dovođeni i iz susjednih općina, dok su postojala i druga stratišta u okolini Novog Pazara. Kao jedna od meta represije posebno se navodi bošnjačka društvena i intelektualna elita.
U takvom vremenu, prema zapisima i svjedočenjima koji kruže u historijskoj literaturi i usmenoj tradiciji ovog kraja, Rožaje je imalo čovjeka koji je pokušavao zaštititi lokalno stanovništvo.
Bio je to Džeko Hodžić, istaknuti revolucionar i komunista, koji je nakon uspostavljanja partizanske vlasti postao jedna od vodećih političkih ličnosti u Rožajama.
Prema svjedočenjima o njegovom djelovanju, Hodžić je tokom tog turbulentnog perioda obilazio rožajske mahale i nadgledao aktivnosti pripadnika OZNE, nastojeći spriječiti hapšenja i likvidacije Bošnjaka bez odgovarajućeg sudskog postupka.
Navodi se da je na taj način spasio veliki broj ljudi.
Jedini slučaj koji, prema tim svjedočenjima, nije uspio spriječiti bilo je hapšenje i ubistvo mula Jakupa-efendije Kardovića. Dok je Džeko Hodžić boravio u Plavu, pripadnici OZNE uhapsili su i likvidirali Kardovića.
Po povratku u Rožaje, Hodžić je, prema predanju, rekao:
“Da sam 15 minuta ranije došao u Rožaje, ne bi mula Jakup-efendija Kardović bio strijeljan. Samo bi mu se pravedno sudilo.“
Za razliku od drugih sandžačkih sredina, u kojima su nakon rata zabilježene brojne likvidacije bez regularnog sudskog postupka, prema navodima iz ovog izvora, u Rožajama su strijeljane svega dvije ili tri osobe, i to nakon provedenog suđenja.
Ko je bio Džeko Hodžić?
Hodžić Džeko, sin Halema, rođen je 1. augusta 1915. godine u Trpezima kod Petnjice.
Završio je Veliku medresu u Skoplju, nakon čega je upisao Pravni fakultet u Beogradu. Zbog ratnih okolnosti nije završio četvrtu godinu studija.
U Narodnooslobodilačkoj borbi učestvovao je od 1941. godine. Bio je član Komunističke partije Jugoslavije i komesar Rožajsko-bihorskog muslimanskog partizanskog bataljona.
Tokom borbi za oslobođenje Berana, prema svjedočenjima, nije se odvajao od puškomitraljeza, iako je u borbi bio ranjen.
Nakon rata postavljen je za predsjednika Sreskog suda u Beranama. Na prvim izborima za Ustavotvornu skupštinu izabran je za poslanika Vijeća naroda Savezne skupštine Jugoslavije, a bio je biran i u Centralni komitet KPJ za Crnu Goru.
Međutim, njegov politički put prekinut je nakon što je podržao Rezoluciju Informbiroa. Oduzet mu je poslanički imunitet, a 1948. godine je uhapšen. Četiri godine proveo je u zatvoru na Golom otoku.
Prema svjedočenjima njegovih savremenika, politički pad nije narušio njegov ugled među narodom. Naprotiv, u Rožajama, Bihoru i šire ostao je upamćen kao čovjek koji je u osjetljivim godinama nakon rata pokušavao zaštititi svoje sugrađane od odmazde i represije.
U lokalnom sjećanju posebno je ostala priča da je Džeko Hodžić, koristeći svoj položaj i autoritet, spriječio da se u rožajskom kraju ponovi ono što se događalo u drugim dijelovima Sandžaka, gdje su, prema brojnim svjedočenjima, ljudi hapšeni i likvidirani na osnovu optužbi za saradnju s neprijateljem, često bez odgovarajućeg sudskog postupka.
Hodžić je, prema navodima, rano pristupio partizanskom pokretu, pod utjecajem svog amidže, doktora Mehmeda Meha Hodžića, također revolucionara. Obojica su kasnije osuđena zbog podrške Informbirou i poslata na izdržavanje kazne na Golom otoku.
Uprkos slomu političke karijere, njihov ugled među narodom, prema svjedočenjima, nije nestao.
Džeko Hodžić preselio je na Ahiret 19. maja 1985. godine.
Njegovo ime ostalo je zapamćeno u rožajskom kraju, a priče o njegovoj ulozi u prvim godinama nakon rata i danas se prenose kao svjedočenje o vremenu u kojem su pojedinci, bez obzira na političku pripadnost, pokušavali stati na put nepravdi i stradanju nedužnih ljudi.
Izvor: Sandzacke.rs