Ejub efendija Mehović bio je imam, učitelj, matičar i stub zajednice u bjelopoljskom srezu u jednom od najtežih perioda novije historije Sandžaka.
Ejub efendija Mehović rođen je 1871. godine u Negobratini, u porodici s dugom tradicijom vjerskog obrazovanja. Prema predanju koje se prenosi s koljena na koljeno, sam rodonačelnik bratstva Mehovića imao je vjersko obrazovanje, tako da Ejub efendija nije bio prvi hodža u ovoj porodičnoj liniji, već nastavak jednog duhovnog nasljeđa.
Nakon završenog mekteba, mladi Ejub nastavio je školovanje u Medresi u Đakovici, gdje je boravio čak osam godina. To dugo i posvećeno obrazovanje oblikovat će ga u čovjeka koji ne samo da poznaje vjerske nauke, već ih zna i prenijeti na druge.
Imam, učitelj i matičar
Nakon povratka iz Đakovice, Ejub efendija preuzeo je dužnost imama džemata Lozna, jednog od brojnijih džemata na teritoriji bjelopoljskog sreza. Bio je to posao koji je zahtijevao ne samo vjersko znanje, već i mudrost, strpljenje i sposobnost da bude oslonac cijeloj zajednici.
Kada je 1935. godine preselio imam Tafil Sijarić, Ejub efendija preuzeo je i dužnost imama u džematu Koritskom, obnašajući istovremeno dvije imamske funkcije. Uz to, radio je i kao vjeroučitelj u Državnoj osnovnoj školi, prenoseći vjeru i vrijednosti na najmlađe generacije.
U zvaničnim službenim aktima bio je evidentiran kao imam-matičar, što znači da je pored dužnosti imama džamije vodio i knjige umrlih, rođenih i vjenčanih muslimana. Bio je, dakle, svjedok najvažnijih trenutaka u životima svojih džematlija, od prvog do posljednjeg daha.
Važio je za uglednog i poštovanog imama, čovjeka čija je riječ imala težinu i čije je prisustvo zajednicu činilo čvršćom.
Porodica koja je rekla ne fašizmu
Ono što Ejuba efendiju i njegovu porodicu čini posebno vrijednim sjećanja nije samo vjernička i obrazovna uloga u mirnim vremenima, već stav koji su zauzeli kada su nastupila ratna iskušenja.
U Drugom svjetskom ratu, porodica Mehović bila je jasno i odlučno opredijeljena za antifašizam. Dali su ogroman doprinos u širenju antifašističkih ideja među lokalnim muslimanima, koji su rame uz rame sa svim drugim narodima i narodnostima uzeli učešće u borbi za oslobođenje Jugoslavije od nacizma, fašizma i domaćih izdajnika.
To nije bila mala stvar. U vremenu kada su mnogi oklijevali, kada su strah i nesigurnost vladali selima i kasabama Sandžaka, odluka da se stane na stranu pravde i čovječnosti zahtijevala je pravu moralnu hrabrost. Porodica imama Mehovića tu hrabrost je imala.
Zaboravljeni stupovi zajednice
Ejub efendija Mehović jedan je od onih koje historija rijetko imenuje, ali čiji je doprinos bio nezamjenljiv. Vodio je džemat, učio djecu, bilježio živote i smrti, i u najtežim vremenima stao na stranu onih koji su se borili za slobodu i dostojanstvo.
Takvi životi zaslužuju da se pamte. Ne samo kao historijska bilješka, već kao podsjetnik da su temelji svake zajednice uvijek bili oni tihi, posvećeni i moralno hrabri ljudi koji su, bez fanfara i nagrade, obavljali svoju dužnost i ostajali vjerni sebi i svom narodu.
Bratstvo Mehovića i džemat Lozna čuvaju uspomenu na njega. Neka je rahmet njegovoj duši.