Krajem 19. stoljeća, Fadil-paša Šerifović, sin Mustafe Nurudina Šeriffija, držao je u svojim rukama sve konce političkog i javnog života u Bosni, posebice u Sarajevu. Ni Omer-paša Latas, koji je mnogima došao glave kada je u Bosni zavodio red – nije mu mogao ništa. Razlog: po tadašnjim zakonima, članovima porodica koji vode porijeklo od Božijeg Poslanika jedina izrečena kazna za neko (ne)djelo moglo je biti progonstvo. Nakon što ga je iskoristio za vojne poslove, protjerao ga je u Carigrad, gdje je Fadil-paša imenovan za mutesarifa/upravitelja Izmita.
Autor: Elirija Hadžiahmetović
Nakon što je Omer-paša Latas napustio Bosnu, Fadil-paša se vraća u domovinu, ali više nije bio u političkom životu. Glavna preokupacija postaje komentiranje učenja derviškog reda mevlevija, u kojem je i on bio šejh te pisanje proze i tariha. Iako je pripadao asketskom duhovnom pravcu, gomilao je imetak od kojeg je znatan dio izdvajao u vakufe, zadužbine i svakom od njih spjevao je hronogram. Iz tog perioda potiče njegova prva zadužbina u Sarajevu muvekithana – zvjezdarnica. Njegova vakufnama govori da je to najbogatiji vakuf 19. stoljeća u Bosni i Hercegovini. Početkom 20. stoljeća bio je među tri najbogatija a u Sarajevu je bio drugi po vrijednosti, poslije Gazi-Husrevbegova.
Sin Mustaj-beg prvi gradonačelnik Sarajeva
Vakufnamom je obavezao nadolazeće generacije da se u Carevoj džamiji, u kojoj je u svoje vrijeme bio hatib-vaiz, svake godine uči mevlud u čast rođendana Poslanika Muhammeda a.s.
Fadil-paša je podigao iznova trošnu Čoban-Hasanovu džamiju, muvekithanu kod Careve džamije i medresu pored nje, porušio stari Pešiman Hadži-Huseinov mesdžid i na njegovom mjestu izgradio novi, sagradio tekiju u Vogošći, popravio Ajni-begov mekteb kraj Careve džamije, popravio česmu na Zelenom mejdanu kraj džamije Ojandži-zade hadži Ibrahima, a za sve objekte je sam spjevao tarihe.
Život i pjesništvo najznačajnijeg među Fadilpašićima istraživao je prof. dr. Fehim Nametak. On je u svojoj doktorskoj disertaciji zapisao da je Fadil-paša u kronogramima svome ocu, bratu i amidži ponosno isticao porijeklo koje vodi od unuka Poslanika Muhammeda. Pritom, on više od plemićkog porijekla ističe svoju pripadnost Bosni, posebno kroz dodatak imenu Bosnevi.
On ponovo odlazi u Tursku, ovaj put po vlastitom nahođenju, kada austrougarska vlast dolazi u Bosnu, jer se nije mogao pomiriti sa odnosom novog režima prema njemu. Umro je u Istanbulu 25. novembra 1882. te sahranjen u općini Uskudar. Imao je brojno potomstvo: kćerke Fatimu Vasviju, Mevhibu, Ćamilu i najmlađu koja je rođena poslije 1878. godine u Istanbulu te umrla vrlo mlada. Autor porodičnog stabla Fadilpašića Husnija Kamberović ne navodi njeno ime. Imao je i sinove: Mehmed Rifat-bega, Ismaila Tahira, Mustafu Hajrudin-bega (poznatijeg kao Mustaj-beg, Omera Nurudin-bega i Mahmuda Asafa.
Fadil-pašin treći sin Mustaj-beg (1835/6 – 1892) koji je po svome ocu već nosio prezime Fadilpašić, bio je prvi gradonačelnik Sarajeva. Mustaj-beg je u Carigradu rastao i školovao se, gdje je bio imenovan za mulu, a kasnije i u Egiptu, u kojem je dužnost obavljao preko zamjenika. U Sarajevo je došao 1860. i postao član Medžlisa-idare. Na poziciju gradonačelnika imenovala ga je austrougarska vlast 1878. godine. Ovu dužnost tokom koje je Sarajevo doživjelo radikalne promjene, posebno u graditeljskom smislu, obavljao je do kraja života 1892. Ukopan je u haremu Begove džamije.
Nezadovoljan nivoom obrazovanja derviša u Bosni
Pred kraj života, Fadil-paša je u svoju vakufnamu unio izmjene kojima je ženske potomke izjednačio s muškim u uživanju viška prihoda od zavještanih dobara. Kada je ova dopuna vakufname zavedena u protokol sarajevskog kadije 29. muharrena 1300. h. g. (25. novembar 1882), Fadil-paša je već 15 dana bio rahmetli. Na ovom mjestu vrijedan je pomena dio doktorske disertacije Fehima Nametka: “Kako objasniti njegovu dervišku skrušenost i težnju za silnim bogatstvom? Ni druge kontroverzne aktivnosti iz njegovog života nije lako objasniti ni pomoću onoga što je sam o sebi pisao, niti iz pisanja njegovih savremenika“.
A Fadil-paša je pripadao derviškom redu mevlevija. Ne zna se je li bio više pjesnik ili derviš. Imao je visoko obrazovanje pa je, zahvaljujući tome, bio kadija, nakib el-ešraf (vjersko-administartivni službenik zadužen za brigu o potomcima Božijeg Poslanika Muhammeda ešrafima i sejjidima, a tu poziciju naslijedio je od svoga oca) i mutesarif (upravitelj jednog sandžaka kao administrativne jedinice).
I znalo se da nije bio zadovoljan nivoom obrazovanja derviša u Bosni. a njegovim kritikama bio je izložen i stalež kojem je pripadao. U svojim pjesmama ismijavao glupost i neukost pa takve ljude nije želio viđati ni među dervišima. Distancirao se od učmalosti svoje sredine i govorio o tome kakav bi trebao biti jedan mevlevija.
Mushaf Fadil-paše Šerifovića: Dragocjeni rukopis Kur’ana u Gazi Husrev-begovoj biblioteci
Mushaf Fadil-paše Šerifovića uvakufio je sam Fadil-paša Šerifović za Gazi Husrev-begovu džamiju i biblioteku. Određen je kao glavni primjerak prema kojem će se ispravljati drugi rukopisi Kur’ana, ali i prema kojem će učiti oni koji izučavaju sedam poznatih kiraeta, odnosno načina učenja Kur’ana.
Mushaf je uvakufljen 11. rebi’ el-evvela 1289. godine po Hidžri, odnosno 20. maja 1872. godine. Danas se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, pod signaturom R-12.
Katalošku obradu ovog vrijednog rukopisa uradio je Kasim Dobrača, a ona je objavljena 1963. godine u prvom svesku Kataloga arapskih, turskih i perzijskih rukopisa.
Mushaf Fadil-paše Šerifovića danas predstavlja pokretno dobro neprocjenjive vrijednosti i nalazi se među nacionalnim spomenicima Bosne i Hercegovine koji se čuvaju u Sarajevu.
Izvor: Stav.ba