Husein ef. Rovčanin, junak iz Limske doline, rođen je 1907. godine u selu Bukovik, nedaleko od Brodareva. Zajedno s hodžom Pačarizom, Jukovićem i Sadikovićem organizirao je bošnjački narod u Muslimansku miliciju. Poučeni krvavim iskustvom zločina u Šahovićima iz 1924. godine, među prvima su ustali u odbranu prijepoljskog i bjelopoljskog kraja.
Oni su podigli bošnjački narod Limske doline na noge i svojim junaštvom spriječili četničke formacije da ponove pokolje kakvi su počinjeni 1924. godine.
U početku je Husein mobilizirao 37 ljudi iz sela Bukovik, da bi se u kratkom periodu broj njegovih boraca povećao na oko 380.
Krajem augusta i početkom septembra 1941. godine u dolini rijeke Tare pojavljuju se prve četničke jedinice. Četnička mreža se brzo širila, pa su se njihovi odredi pojavili na planinama Goliji, Kopaoniku i Rogozni, s ciljem ovladavanja novopazarskim, sjeničkim i tutinskim krajem.
Za načelnika prijepoljskog kraja imenovan je Abdulah Asimović, a za predsjednika općine Ahmet Salihbegović, što je izazvalo snažan revolt srpskog stanovništva. Značajan dio srpskog i crnogorskog stanovništva dobrovoljno se priključio četničkim pokretima, koji su predstavljali ozbiljnu prijetnju muslimanskom stanovništvu tog kraja, koje je prema planovima Draže Mihailovića bilo predviđeno za fizičko uništenje.
U novovaroškom srezu, koji se graniči s prijepoljskim, formiran je Četnički javorski odred, na čijem je čelu bio tzv. “vojvoda javorski“ Božo Ćosović. Četnici Draže Mihailovića vršili su mobilizaciju u Srbiji i slali oružane formacije prema Sandžaku, posebno iz Raške, Arilja, Požege i Užica.
Opisujući organizaciju Bošnjaka prijepoljskog kraja, dr. Mustafa Memić u svojoj knjizi navodi:
“Slična milicijska jedinica formirana je i u Komaranu, između Prijepolja i Bijelog Polja. Njen glavni komandant bio je Husein Rovčanin.“
U drugoj polovini oktobra 1943. godine Mileševski partizanski odred i II dalmatinska brigada izvršili su snažan napad na Huseinove borce, zbog čega je bio prisiljen da privremeno napusti Komaran i povuče se. U tom periodu partizanski Vrhovni štab dolazi na područje prijepoljskog sreza, s namjerom da Bošnjake Limske doline pridobije za borbu protiv Nijemaca i četnika. Određen broj Bošnjaka im se priključio, ali odziv nije bio onakav kakav su partizani očekivali.
S obzirom na to da su partizani došli na teritoriju koju je kontrolisao Husein, postojala je ozbiljna opasnost od sukoba. Kako bi izbjegao nepotrebne gubitke, Husein prelazi na drugu stranu rijeke Lim, u selo Stranjani, odakle je ranije protjerao četnike, te omogućava partizanima prolazak kroz područje koje je držao pod kontrolom.
Nakon što su partizani zauzeli Prijepolje, Huseinovi borci 18. novembra 1943. godine napadaju Prijepolje i Brodarevo i ponovo ih oslobađaju. Nakon povlačenja partizana s tog prostora, četnici pokušavaju zauzeti dijelove teritorije koje je ranije kontrolisala Huseinova vojska, ali u tim pokušajima bivaju poraženi.
Sredinom decembra 1944. godine Hasan, u dogovoru s hodžom Pačarizom, kreće u akciju oslobađanja Pavinog Polja i Šahovića, koje su tada držali partizani. Hasan se nalazio u Prijepolju kada je dobio zadatak da s Pačarizom napreduje prema Pavinom Polju sa sjeverne strane, dok je njegov brat Husein trebao napasti s juga. U okršaju s partizanima kod Slijepačkog mosta, nedaleko od Bijelog Polja, Hasan je teško ranjen i preminuo na putu za bolnicu.
Prema dogovoru s hodžom Pačarizom, Husein je 17. decembra 1944. godine krenuo sa sa svojih trideset boraca kako bi se susreo s glavninom Milicije u selu Lekovina, odakle je planirano zajedničko napredovanje prema Pavinom Polju i Šahovićima.
Tog jutra naišli su na četiri srpske čobanice koje su ih neobično posmatrale. Nakon rata saznalo se da su te čobanice partizani postavili kao izvidnicu. Jedan od Huseinovih boraca, Abaz Hodžić, posumnjao je u njihovu ulogu i predložio Huseinu da ih povedu sa sobom, smatrajući da bi mogle obavijestiti partizane o njihovom kretanju. Ta sumnja se, nažalost, kasnije pokazala tačnom.
Nakon nekoliko sati hoda, Huseinovi borci upali su u partizansku zasjedu. Napad su izvršili pripadnici III sandžačke brigade, predvođeni Ivanom i Milanom Perunčićem, poznatim po otvorenom neprijateljstvu prema muslimanskom stanovništvu. Opkoljeni sa svih strana i izloženi unakrsnoj vatri, u tom sukobu je poginulo osam Huseinovih boraca, dok je sam Husein bio teško ranjen.
Vidjevši da je ranjen, partizani su ga pozivali na predaju, uvjeravajući ga da nema nikakve šanse da se izvuče iz obruča. Husein je uzvraćao vatru dokle god je imao municije. Ležao je sav u krvi, čekajući da mu se neprijatelji dovoljno približe. Braća Perunčić željela su da ga uhvate živog, po svaku cijenu, što je Husein dobro znao.
Zato se odlučio na čin po kojem ga pamti cijeli Sandžak. Kada su mu se partizani približili na svega nekoliko metara, aktivirao je bombe koje je držao pod svojim tijelom, usmrtivši sebe i još četvoricu partizana.