U vremenu kada su zidovi imali uši, a svaka izgovorena riječ mogla značiti progon, gubitak slobode ili dugogodišnju stigmu, postojala je jedna žena koja se nije povinovala strahu. Profesorica, pjesnikinja i intelektualka Mubera Mujagić bila je jedna od rijetkih koje su imale snage da se otvoreno suprotstave šovinizmu i kulturnoj diskriminaciji u obrazovnom sistemu socijalističke Jugoslavije.
Piše: Nedžad Smailagić
Rođena 1943. godine u Sarajevu, Mubera je rano pokazala sklonost prema znanju i književnosti. Nakon završene Pedagoške akademije, 1982. godine diplomirala je na Filološkom fakultetu u Beogradu. Čitav radni vijek provela je u učionici kao nastavnica srpskohrvatskog jezika i književnosti, poznata po predanom pedagoškom radu i iskrenom odnosu prema učenicima. Bila je kulturna radnica u punom smislu riječi – otvorena, angažovana i posvećena knjizi.
Njena književna karijera započela je 1973. godine zbirkom poezije Trenutak sa dva postojanja, koju je objavila sarajevska Svjetlost. Za ovu knjigu dobila je nagradu za najbolju pjesničku zbirku na “Trebinjskim večerima poezije“ pod pokroviteljstvom Akademije nauka i umjetnosti BiH. Već tada se prepoznala snaga njenog lirskog izraza – introspektivnog, modernog, ali istovremeno društveno osjetljivog. Njena druga zbirka, Šutnja kao govor (1984), objavljena u Napulju i prevedena na italijanski, donijela joj je evropsku afirmaciju: Veliku zlatnu medalju Evropske akademije, članstvo u toj instituciji, kao i titulu konzula akademika za Bosnu i Hercegovinu. Slijedile su nagrade poput Trofeja Italije i Velike nagrade Mediterana, a njene pjesme našle su mjesto u antologijama i prevodima na više od deset jezika. Učestvovala je na simpozijima, književnim manifestacijama i međunarodnim konferencijama, ostavljajući trag kao glas iz Bosne i Sandžaka koji je govorio univerzalnim jezikom poezije.
Ali, dok joj je književna karijera otvarala vrata Evrope, život u domovini krenuo je potpuno drugim putem. Osamdesetih godina prošlog stoljeća, u godinama nakon montiranog Sarajevskog procesa protiv muslimanskih intelektualaca, vladala je atmosfera straha. Bošnjaci su znali da su neravnopravan narod u zajedničkoj državi, ali i obrazovani ljudi izbjegavali su da to naglas kažu. Javna riječ mogla je značiti kraj karijere, progon i robiju.
Upravo u tim okolnostima, 1985. godine, Mubera Mujagić činila je nešto što je tada izgledalo nezamislivo. Uputila je pismo redakciji beogradskog NIN-a, tražeći da se iz školskih programa uklone Njegošev Gorski vijenac i Mažuranićeva Smrt Smail-age Čengića. Nije tražila njihovo brisanje iz književnosti, već kritičko preispitivanje nastavnih sadržaja i njihovo uklanjanje iz obavezne lektire.
Javno je pitala da li se može negirati mišljenje profesora Aleksandra Kreške koji je u svom pismu pod naslovom “Van s Njegošem iz škole“ apelovao da se Gorski vijenac i Smrt Smail-age Čengića izbace iz školskih programa, citirajući samo pojedine stihove Njegoševe, kao dokaz i razlog:
“Nekrstu se gore usmrđeše…odža riče na ravnom Cetinju…zaudara zemlja Muhamedom…kako smrde ove poturice… Ako se nekima kosa diže na glavi zbog mog prijedloga, ima ih više kojima se kosa diže zbog ovakvih stihova”, objasnila je Mubera u ispovjesti za beogradski nedeljnik Intervjua.
Smatram, dodala je, da kod neuke djece i neadekvatnih interpretacija ovih djela u takvom ranom uzrastu može da stvori animozitete prema drugim ljudima i narodima, sa zabludama, utoliko prije što kod nas postoje zablude i nimalo nisu rijetke identifikacije između Turaka i muslimana, pa još ti tadašnji Muslimani treba da “iskupljuju grijehe za onih 500 godina pod Turcima“.
“Takva etička poruka djela nije uredu. Na takvim se porukama mogu da uče svi budući nacionalisti raznih boja, reagujući utukom na utuk. I takvih je pojava bilo iz bliže prošlosti. Moja je intervencija išla samo u tom smjeru”, objašnjavala je profesorica Mubera svoje namjere.
To što je Mubera rekla naglas bilo je ono što su mnogi šapatom mislili: da su takve etičke poruke pogubne i da na njima mogu odrastati budući nacionalisti. Njene riječi pokazale su se proročanskim – svega nekoliko godina kasnije, Bošnjaci su bili žrtve masovnih progona, zločina i genocida, čiji su korijeni, između ostalog, hranjeni upravo kroz sistematsku demonizaciju u obrazovanju i kulturi.
No, režim nije mogao oprostiti jednu takvu pobunu. Umjesto da njena inicijativa bude shvaćena kao dobronamjeran apel za ravnopravnost i mir, izazvala je lavinu osuda. Javnost, politički krugovi i akademske institucije okrenuli su se protiv nje. Mubera je ostala bez posla, izdavači su odbijali objavljivati njene nove knjige, a njeno ime je izbrisano iz kulturnog života Jugoslavije. Na udaru nije bila samo ona – i učenici koji su je pokušali braniti bili su kažnjeni.
Dok je u inostranstvu bila slavljen autor i dobitnica međunarodnih priznanja, u domovini je postala nepoželjna. Godinama je živjela u potpunoj profesionalnoj i društvenoj izolaciji. Ni nakon osamostaljenja Bosne i Hercegovine njena situacija nije promijenjena. Nije joj vraćen status niti društveno priznanje, osim rijetkih objavljenih djela poput zbirki Kalem moje ruke (1995), Potop šutnje (2000) i trojezične knjige Ogledalo od magle (2000). Pisala je i rukopise koji nikada nisu doživjeli objavljivanje – među njima Bosna u meni i izbor pjesama na slovenskom jeziku.
Njeni posljednji dani bili su tragični. Živjela je u Sarajevu u krajnje teškim uslovima – bez struje, vode, grijanja, penzije i zdravstvenog osiguranja. Umrla je 27. maja 2008. godine, gotovo zaboravljena, u bijedi i bolesti. Njena smrt prošla je tiho, bez pažnje javnosti, a na dženazi nije bilo predstavnika Društva pisaca BiH, čija je članica bila. Ipak, četiri godine ranije, 2004., u Sjedinjenim Američkim Državama proglašena je Ženom godine – ironija sudbine koja pokazuje koliko je bila cijenjena vani, a koliko zanemarena kod kuće.
Mubera Mujagić ostala je simbol moralne istrajnosti, građanske hrabrosti i intelektualne dosljednosti. Njena borba podsjeća na cijenu koju može platiti pojedinac kada se usprotivi nacionalnim mitovima, ideološkim dogmama i državnoj represiji. Ostaje zabilježena kao žena koja je u vremenu straha rekla ono što su drugi šutjeli, i time ostavila trajni trag u kulturnoj i društvenoj historiji Bošnjaka.