U vremenu kada je nad Sandžakom i Bosnom bila spuštena teška ideološka zavjesa, u kojem su se glasovi slobode gušili u partijskim komitetima i zatvorskim ćelijama, rijetki pojedinci su imali snage da progovore. Među njima posebno mjesto pripada Muhamedu Abdagiću – književniku, intelektualcu i beskompromisnom borcu za nacionalnu emancipaciju bošnjačkog naroda.
Piše: Nedžad Smailagić
Rodio se 1916. godine u Sjenici. Već mlad, pokazivao je nesalomivu narav i buntovni duh. Iz Velike medrese kralja Aleksandra I u Skoplju izbačen je 1934. godine zbog čitanja zabranjene marksističke literature. Gimnaziju završava u Vranju, a potom studira pravo u Beogradu. Već 1939. ulazi u rukovodstvo Univerzitetskog komiteta KPJ u Beogradu i aktivno učestvuje u studentskim i radničkim pokretima. Bio je jedan od pokretača lista Glas Sandžaka 1940. godine, a pred početak rata formira i prvu partijsku organizaciju KPJ u rodnoj Sjenici.
Njegov put bio je obilježen hapšenjima, robijama i sukobima – najprije sa okupatorom, a kasnije i sa sopstvenim partijskim drugovima. Tokom NOR-a učestvovao je kao borac, ali se nikada nije mirio sa “suđenjima po kratkom postupku“ koja je provodila Partija, zbog čega je često dolazio u sukob sa njenim vođstvom. Godine 1948. osuđen je na deset godina robije – kaznu koju nije u potpunosti izdržao, ali koja ga nije pokolebala.
Borba za naciju
Abdagić je pripadao rijetkim bošnjačkim intelektualcima koji su se u komunističkom sistemu otvoreno usudili reći da Bošnjaci (tada zvani Muslimani) nisu nikakva “narodnost“, već nacija ravnopravna sa drugima.
Njegova pisma upućena institucijama i listovima iz 1970. i 1971. godine ostala su kao dokumenti hrabrosti. Iz Beograda se 1970. godine obratio Akademiji nauka i umjetnosti BiH riječima:
“Ja lično sam, kao i najveći dio Muslimana u Bosni, stao na gledište da mi jesmo nacija, a ne narodnost… Imamo svoju istoriju, svoju epiku i lirsku pjesmu, svoj jezik, svoju teritoriju – pa zašto da se odričemo onoga što nam je istorija dala?“
Njegov glas bio je glas otpora i prkosa. U pismu Politici iz 1971. godine kritikovao je pokušaje da se Muslimani guraju na marginu, svrstavajući ih među “nacionalne manjine“:
“Tjerati nas na ivicu sa koje će neko moći gurnuti u ponor ili otjerati u Tursku – to je politika koja se vodi pedeset godina…“
Za Abdagića, borba za nacionalno ime i ravnopravan status bila je i pitanje dostojanstva i pitanje opstanka.
Književnik i mislioc
Pored političke borbe, Abdagić je iza sebe ostavio bogat književni opus. Objavio je niz romana, drama, pripovijedaka i pjesama, među kojima se izdvajaju: Feniks (1966), Tri drame (1966), Zvučni zid (1967), Zamka (1967), Zemlja (1975), Lutajući brod (1981) i Druge studene zime (1981). Njegova literatura često nosi obilježja egzistencijalne i nacionalne borbe, istovremeno istražujući lične i kolektivne traume.
Posthumno su objavljene zbirke pjesama i drama (Iza Moreno, 1993; Ramiza, 1999), a u porodičnoj arhivi čuva se njegova bogata neobjavljena ostavština: sedamnaest romana, brojni eseji, poezija, drame, putopisi, kao i prepiska i polemički članci.
Posljednje godine i naslijeđe
Pred raspad Jugoslavije, ljeta 1991. godine, Abdagić je iz Sarajeva došao u Sandžak da posjeti sestru u Novom Pazaru. Tu ga je zatekla smrt. Ukopan je 9. augusta na groblju Gazilar, među svojim ljudima.
Danas, s vremenske distance, jasno je da je Muhamed Abdagić živio i umro kao nesalomivi borac – čovjek koji je u najtvrđem sistemu imao hrabrosti reći da Bošnjaci postoje kao nacija i da im pripada ravnopravan status.
Njegovo ime i djelo čuvaju i “Književni susreti Muhamed Abdagić“ u Sjenici, ali i sve buduće generacije bošnjačkih pisaca i intelektualaca koje su u njegovoj borbi našle inspiraciju.
Abdagić je možda živio kao “donkihot“ svoga doba, ali ono što je govorio i pisao nije bila iluzija. Bila je to istina koja se vremenom potvrdila – istina da jedan narod može opstati samo ako vjeruje u vlastitu historiju, jezik i kulturu.