U historiji muslimana Bosne i Hercegovine knjiga je i u prošlosti igrala veliku i značajnu ulogu. Među Bošnjacima bilo je uvijek onih koji su knjige sabirali, ranije i prepisivali, čitali ih i čuvali. I ne samo pojedinci, nego i cijele porodice čuvale su i njegovale knjigu i pisanu riječ uopće. Međutim, i ranije, a i danas, rijetki su oni koji su je u takvoj mjeri cijenili, sabirali, čuvali i koristili kao što je to činio Osman Asaf Sokolović.
Piše: Nedim Hasić
Za njega se bez pretjerivanja može reći da je svoj život proveo uz knjigu i s knjigom. Više od šezdeset godina Sokolović je knjige sakupljao, čuvao, čitao i koristio za svoj privatni život i znanstveni rad. Ali nije on to veliko knjižno blago sabirao samo za sebe, on je još za života, 1963. godine, prodao svoju biblioteku preko Vrhovnog islamskog starješinstva IVZ u SFRJ Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, s tim da njegova biblioteka čini samostalnu jedinicu unutar same Biblioteke.
Sakupljao je sve što se odnosi na Bosnu i Hercegovinu i što ima bilo kakve veze s njom. Posebno je sakupljao literaturu o bosanskohercegovačkim muslimanima i ono što su oni sami napisali i objavili. Ali nije on sakupljao samo knjige. Sabirao je svaku pisanu riječ, koja se odnosila na sferu njegovog interesiranja. Zahvaljujući tome sačuvano je mnogo pisanog materijala koji je itekako važan za razumijevanje naše historije i kulture.
Osman Asaf Sokolović, jedan od posljednjih Sarajlija intelektualaca austrougarskog perioda, ugradio je sebe i svoje ime u historiju društvenog i kulturnog razvoja Bosne i Hercegovine kao dugogodišnji društveni radnik, sakupljač rukopisnih starina, bibliofil posebnog profila te pisac brojnih radova.
Sokolović, naime, pripada onom malom krugu bošnjačkih intelektualaca (Osman Nuri Hadžić, Safvet-beg Bašagić, Šemsudin Sarajlić, Edhem Mulabdić, Osman Đikić, Musa Ćazim Ćatić…) koji su u periodu prije Prvog svjetskog rata, okupljani oko Behara, Gajreta i Bisera, poprimili evropsku pismenost i knjigu i širili ih baš u bošnjačkoj sredini koja je u misaonom i obrazovnom preokretu austrougarskom okupacijom 1878. godine i još nekoliko decenija iza toga ostala “ni tamo, ni ovamo”.
Baš u tom pogledu rad Osmana Asafa Sokolovića bio je prilično značajan. Njegov prijevod turske, za ona vremena moderne, pripovijetke Munevera, koji se pojavio još 1910. godine, a kasnije doživio dva zasebna izdanja, bio je štivo koje su svesrdno prihvatili i čitali bošnjački domovi i posredstvom kojeg je ta ista sredina izgrađivala smisao ne samo za pismenost, koja nije u arapskim slovima, nego i za lijepu knjigu uopće. U drugom, društvenom pogledu Sokolovićev rad izrazio se u podizanju bošnjačkih mladića da izuče zanate i tako dođu do egzistencije.
Porodica Sokolovića porijeklom je iz konjičkog kraja. Prvi po imenu poznati predak ove porodice bio je hadži Husejn, po svoj prilici i osnivač porodice sarajevskih Sokolovića konjičke loze. Njegov sin je hadži Mustafa, a za njega se zna i po svjedočanstvu iz dokumenata: navodi se kao građanin Sarajeva dva puta – 5. septembra 1773. i 15. juna 1776. godine. Hadži Mustafin sin bio je Abdulah, a unuk Sunulah, djed Osmana Asafa. Abdulah je bio kadija, a Sunulah upravni službenik.
Sunulah Sokolović znamenita je ličnost Sarajeva iz 19. stoljeća. Kuća mu je bila u Mimar Sinanovoj mahali ili, kako se još zvala narodnim imenom, u Golobrdici. U popisu sarajevskog stanovništva 1841. godine uveden je i Sunulah, s kućom, u toj mahali. Iz jednog drugog izvora saznaje se, da je 9. aprila 1841. godine stupio u bračnu zajednicu s Ćamilom, kćerkom Derviš Salih-bega iz Halač Davudove mahale u Sarajevu. Deset godina poslije, kad je Omer-paša Latas lomio krila bosanskoj inteligencije i plemstvu, Sunulah se našao, očito kao već ugledna ličnost grada i zemlje, na udaru Omerovih okrutnih mjera: u skupini od trideset najuglednijih bosanskohercegovačkih muslimana, koje je Latas u ljeto 1851. godine okovao u gvožđe i izgnao iz Bosne, bio je i Sunulah Sokolović.
Po povratku u Bosnu postavljen je za predsjednika Kaznenog vijeća u Sarajevu i na tom položaju navodi ga se u prvom regularnom popisu stanovništva Sarajeva 1868. godine. Okupacija ga je zatekla kao državnog odvjetnika. U burnim danima pred okupaciju bio je među prvim, najuglednijim i najistaknutijim Sarajlijama. Dana 10. juna formirano je Narodno predstavništvo, odnosno Narodna skupština čitave Bosne i Hercegovine, za čijeg je predsjednika izabran Sunulah Sokolović. No, kako je narod bio nezadovoljan osmanskom vlašću i organima osmanske vlasti, 28. jula konstituirana je Narodna vlada. Ubrzo su Sunulah Sokolović, Mustajbeg Fadilpašić i drugi zatvoreni kao turski ljudi, ali u godinama poslije okupacije Sunulah je postao vrhovni šerijatski sudac. Na toj je dužnosti preminuo 14. januara 1888. godine.
Sunulah Sokolović imao je dva sina, Saliha i Mehmeda, te dvije kćeri, Šerifu i Nuru. Prva kći bila je udata za Esad-efendiju Uzunića, a druga, Nura, najprije za Mujagu Hadžiabdića pa, kao udova, za Ali-efendiju Soču.
I Sunulahov sin Salih, ili, kako ga je okolina zvala, Salko, ostao je znan u dvije pojave: kao lice koje se među prvim bosanskohercegovačkim muslimanima javilo u novu, regularnu osmansku vojsku, što je za ondašnje prilike predstavljalo veliku novinu, i, drugo, kao lice u narodnoj pjesmi. Učestvovao je u rusko-turskom ratu 1877. godine. Podlegao je ranama na zapadnoj obali Solunskog zaljeva.
Salihov mlađi brat Muhamed, otac Osmana Asafa, bio je zemljoposjednik. Živio je u očevoj kući u Mimar Sinanovoj mahali i bio učesnik u otporu austrougarskoj okupaciji. U toj kući rodio se i Osman, kojem je kasnije dodato, po turskom građanskom običaju, i drugo ime Asaf. Bilo je to 1882. godine. Osman Asaf je tu odrastao i živio u porodici s još dva brata, Teufikom i Ismetom, i tri sestre, Almasom, Ćamilom i Ferhom.
Almasa je bila udata za poznatog kulturnog radnika i pisca Osmana Nuri Hadžića (1869–1937). Iz toga braka potekle su Sokolovićeve sestrične: prva operska umjetnica bosanskohercegovačkih muslimana Bahrija Nuri-Hadžić (rođena 1904), solista Opere Narodnog pozorišta u Beogradu; Rabija Nuri-Hadžić, profesorica, saradnica Ošišanog ježa (narodni humor i politički vicevi) i sakupljač zbirke narodnih poslovica; te Nadžida Nuri-Hadžić, pravnica i urednica lista Nova žena.
Osman Asaf Sokolović pohađao je u Sarajevu mekteb u Buzadžinoj mahali, zatim Begov mekteb kraj Begove džamije te Carev mekteb uz Carevu džamiju. Poslije je, 1898. godine, završio ruždiju, ondašnju osnovnu školu od četiri razreda građanskog smjera. Iste godine upisao se u veliku gimnaziju. Godine 1899, pred kraj prvog razreda, ostao je bez oca. Kako je to bilo još doba kada se vjerovalo isključivo u orijentalnu naobrazbu, prihvatio je nagovaranja da krene na školovanje u Tursku, kamo je otišao s bratom Teufikom.
U Istanbulu završava prvi razred liceja, a onda odlazi u Bursu gdje završava srednju školu upravno-administrativnog smjera 1906. godine. Ono što je ponio iz te škole i što će koristiti kroz cio život jeste znanje turskog i francuskog jezika, koji će postati i osnova da se prihvati obimnijeg rada na osvjetljavanju osmanskih dokumenata o historiji Bosne i Hercegovine.
Završivši školu u Bursi, Osman Asaf vratio se u Istanbul i odlučio ondje stupiti u službu. Bilo je to vrijeme Mladoturske revolucije, a na Sokolovića se gledalo kao na buntovnika pa je shvatio da mora napustiti Tursku. Kriomice se ukrcao na austrougarski brod i vratio se kući. U jesen 1906. godine upisao se na Pravni fakultet u Zagrebu ali, iako je apsolvirao, nikad nije diplomirao. U vrijeme studija putovao je u Lozanu kako bi usavršio francuski jezik, ondje je odslušao jedan semestar orijentalistike i kriminalistiku, a bio je i u Pragu s istom svrhom. Neposredno pred završetak studija u Zagrebu otišao je i u Pariz.
Po povratku kući stupio je u službu u jednom novčanom zavodu, a kasnije u Trgovačko-obrtničkoj komori Bosne i Hercegovine i tu ostao, izuzimajući ratne godine, kad je bio i na frontu, do kraja službovanja. Posao i uopće službu napustio je, po vlastitom htijenju prijevremeno, 1932. godine i otišao u penziju.
Baveći se u Komori problemima zanatstva, osjetio je potrebu da se angažira u društvenom radu bošnjačke omladine. Njegov rad u tom smjeru otpočeo je još prvih godina iza uspostave Jugoslavije 1918. godine u okviru Muslimanskog radničkog i zanatlijskog udruženja “Hurijet” u Sarajevu. To je, ustvari, bilo društvo, osnovano još 1908. godine, sa zadatkom da štiti i pomaže muslimanski radnički i zanatlijski stalež u slučajevima nezaposlenosti, bolesti i potrebe otvaranja radnji. Osim što je intenzivno potpomagao redovan rad društva, zaslužan je i za posebne akcije u društvu, bio je osnivač šegrtske sekcije “Hurijeta” te Muslimanske zanatlijske štedionice za sve vrijeme postojanja društva, do Drugog svjetskog rata.
Rezultat njegovog rada bila je briga za 170 siromašnih dječaka na zanatu. Dječaci iz unutrašnjosti smještani su na stan i hranu dijelom kod majstora a djelimično u siromašnim muslimanskim kućama koje su za to dobivale naknadu od “Hurijeta”. Muslimanska zanatlijska štedionica utemeljena je 1921. godine, a posredstvom ove štedionice mnoge muslimanske zanatlije stali su na noge, otvorili dućane i postali ugledni privrednici.
Osman Asaf Sokolović bio je sakupljač knjiga, arhivskih turskih dokumenata i orijentalno-islamskih rukopisa, ali i pisac i obrađivač tema iz društvenih nauka. U toku nekoliko decenija, kupovinom i sabirući knjigu po knjigu, formirao je vlastitu, bogatu i po sadržaju zanimljivu biblioteku. S približno 6.000 jedinica, bila je to rijetka, ako ne i jedina biblioteka te vrste u zemlji, sačinjena u prvom redu od djela bošnjačkih pisaca, zatim od djela pisanih o Bošnjacima, o historiji Bosne i Hercegovine i o islamu uopće. U njegovoj biblioteci, između ostalog, bile su vrijedne zbirke dokumenata, te blagajski i tuzlanski sidžil (ovaj drugi iz 17. stoljeća).
Kolika je bila Sokolovićeva žeđ za tom vrstom historijske građe pokazuje i to da je rastavljao korice starih rukopisnih knjiga, koje su nekada pravljene sljepljivanjem odbačenih spisa, za historijsku nauku često i važnih dokumenata. Sokolović je rastavljajući korice otkrio dvadesetak listova sidžila višegradskog kadiluka iz 1536. i 1575. godine, a među njima i jedan o otkupu zemljišta za gradnju Sokolovićeva mosta na Drini u Višegradu, koji je poslije i objavio. Sve to blago bilo je u jednoj sobi u njegovoj kući u ulici Kaukčije Abdulah-efendije 49. U toj istoj sobi Sokolović je i radio i spavao, tu je primao i posjetioce, jer je njegova biblioteka bila neka vrsta malog naučnog kluba.
Treba kazati da je biblioteka nastala i rasla i uz pomoć Sokolovićeve uže porodice, supruge Munire iz sarajevske porodice Muftića, a potom i kćerki: Đuzide, učiteljice (kojoj je ime, očito, dato po turskoj književnici Güzide Sabri), zatim Sukejme (udala se u porodicu Žiga) i Sulejme (udata u porodicu Korkuta).
U radu “Orijentalne medicinske knjige moje knjižnice” Sokolović je opisao četrdeset orijentalnih rukopisnih djela, koja je imao u svojoj biblioteci. Dao je i opis petnaest medicinskih štampanih orijentalnih djela koja su se u njoj nalazila. U prvom dijelu ovog rada autor je naveo tursko-arapske nazive za pojedine bolesti i lijekove, koji su upotrebljavani u našim krajevima. Iz ovog rada saznajemo i to da je Osman Asaf u zajednici s Ismailom Haki-efendijom Čauševićem izradio zbirku recepata pod naslovom “Mualedžetun nafia” (Korisni lijekovi). Zbirka je izrađena prema zapisima koje su vlasnici pojedinih medicinskih rukopisa bilježili po marginama i praznim listovima.
Svojim radom “Nekoliko starijih rukopisa o putovanju na hadž” Sokolović je upotpunio naša znanja o tome koliko je naših ljudi pisalo o putu u Mekku i Medinu i koliko je do sada ovih rukopisa sačuvano u cjelini ili djelomično. Kako ranije nije bilo uobičajeno da žene idu u većem broju na hadž, Sokolović je zabilježio imena svih žena iz Bosne i Hercegovine koje su u prethodnih stotinu godina hodočastile Mekku i Medinu.
Kolekciju medicinskih rukopisa Sokolović je ustupio odmah nakon Drugog svjetskog rata Zavodu za zdravstvenu zaštitu Bosne i Hercegovine. Veći dio tih rukopisa je za potrebe Zavoda preveo ili ekscerptirao prof. dr. Šaćir Sikirić.
Sokolović je kasnije, zbog nedostatka prostora ali i novaca, prodao svoju biblioteku. Otkupilo ju je Vrhovno islamsko starješinstvo za SFRJ, 9. novembra 1963. godine, za tadašnjih 5.500.000 dinara. U ugovoru stoji da se biblioteka daje za Gazi Husrev-begovu biblioteku kao poseban knjiški fond pod nazivom “Biblioteka Osmana Asafa Sokolovića”.
Osman Asaf Sokolović pisao je šest decenija i za to vrijeme napisao i objavio približno šezdeset radova.
Isprva se bavio prevođenjem, prevodio je s turskog i francuskog. Prvi Sokolovićev rad te vrste i prvi njegov pisani rad uopće bio je prijevod s turskog pripovijetke Munevera, turske književnice Güzide Sabri Aygun (1886–1946), objavljen prvi put 1907. godine u podlisku Narodnih novina u Zagrebu, a kasnije još nekoliko puta.
Njegova publicistika relativno je obimna i odnosi se na različite teme: mladoturski kongres u Ženevi, obrazovanje, društveni život, podizanje zanatstva kod Bošnjaka, popularizacija rada “Hurijeta”, poučne sličice života… Tom vrstom pisanja počeo je 1909, a prestao 1929. godine.
Historiografski rad Osmana Asafa Sokolovića relativno je najobimniji i njime se bavi od 1929. godine. Od tada je do potkraj života objavio više od četrdeset radova. Za neke od njih koristio je i poznatu kolekciju od više do osamdeset sidžila Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu, koje je od korice do korice pregledao i pročitao. Na osnovu tih i drugih izvora, zapaženi su mu radovi o muslimanskom stanovništvu u okolini Sarajeva u 16. stoljeću, zatim o Tešnju, bunama i nevoljama Bosne potkraj 17. stoljeća, potom veći rad o kreditima u Bosni za vrijeme osmanske vlade, u kojem je prvi put ukazao na postojanje bankarstva ovdje još u 16. stoljeću, te nekoliko priloga iz domaće narodne književnosti i alhamijado književnosti.
Za svoje radove iz političke, kulturne i privredne historije Bosne i Hercegovine glavne podatke crpio je iz arhivske, dotle nekorištene grade. Najviše je koristio sudske protokole (sidžile). Detaljno je pregledao i zabilježio većinu sidžila sarajevskog šerijatskog suda, koji se čuvaju u Gazi Husrev-begovoj biblioteci. Na temelju tih materijala nastali su njegovi radovi: “Prilike u Bosni podkraj XVII stoljeća” (Osvit, 1943), “Suprotne vijesti o pobuni seljaka i pogibiji sarajevskog mulle Omer-efendije” (Narodna uzdanica), “Kalendar za Utanačenje mira između gatačkih ajana i raje u drugoj polovici osamnaestog vijeka” (Novi Behar, VI/1932–1933), “Ahmed Karahodža-Abdul Vehhab” (Gajret, XV/1934), “Dvije naše pjesme pisane arebicom” (Narodna uzdanica, Kalendar za 1936). “Dvije-tri sevdalinke pisane arebicom” (Gajret, XVIII/1937), “Nešto o sarajevskoj trgovini u drugoj polovini osamnaestog i početkom devetnaestog vijeka” (Sarajevski novi list, I/1941), “Kreditne prilike u Tešnju prije tri stoljeća” (Novi Behar, VII/1933–1934), “Spor između tabaka i kazandžija” (Novi behar, VII/1933-1934), “Tešanj prije tri stoljeća” (Narodna uzdanica, Kalendar za 1942), “Djelomičan popis trgovaca-muslimana iz Bosne i Hercegovine pod kraj turske uprave” (Novi Behar, XV/1942–1943). “Kreditne prilike u Bosni u tursko doba” (Osvit, III/1944).
Od naročitog je značaja njegov “Pregled štampanih djela na bosanskom jeziku muslimana Bosne i Hercegovine 1878–1948.” Ova specijalistička bibliografija predstavlja mali spomenik koji gotovo na iznenađujući način ukazuje kako su se ovdašnji muslimani umjeli i uspjeli prilagoditi evropskoj knjizi u domaćoj, slavenskoj riječi, koju nikad nisu ni napuštali.
U “Pregledu štampanih djela na bosanskom jeziku muslimana Bosne i Hercegovine od 1878. do 1948. godine”, objavljenom u Sarajevu 1957. godine, Osman Asaf donosi imena više od 370 autora, koji su u tom periodu objavili neki svoj rad. U istom radu navedena su 44 djela od 25 autora, čiji su radovi štampani bosanskim jezikom a arapskim pismom (arebica). Pored svih nedostataka koje ovo djelo ima, ovaj rad predstavlja osnovicu za proučavanje izdavačke djelatnosti bosanskohercegovačkih muslimana.
Drugi dio “Pregleda” izišao je 1959. godine s podnaslovom “Novine i časopisi u vremenu od 1878. do 1948”. Tu je dat pregled 47 naslova novina, 23 naslova časopisa, 20 naslova kalendara, što su ih muslimani Bosne i Hercegovine u tom periodu izdavali. Posebno je dato poglavlje o takvimima (kalendarima).
Treći dio “Pregleda” trebao je obuhvatiti djela Bošnjaka štampana na stranim jezicima. Međutim, ovaj dio nije nikada objavljen.
Osman Asaf Sokolović preselio je na Ahiret u Sarajevu 24. januara 1972. godine u 90. godini života. Po njemu se danas zove jedna ulica u novom dijelu glavnog grada Bosne i Hercegovine.
(Članak je napisan na osnovu tekstova objavljenih u knjigama Alije Bejtića, “Osman Asaf Sokolović i njegov prinos društvu i kulturi Bosne i Hercegovine” i Mahmuda hfz. Traljića, “Istaknuti Bošnjaci” te na osnovu nekoliko drugih radova koji se bave Osmanom Asafom Sokolovićem ili u kojima ga se spominje.)