Ako bi trebalo opisati Ramiza Etemovića u jednoj rečenici, onda bi to vjerovatno bila – čovjek koji je glasom i riječima gradio mostove među ljudima, a perom bilježio život sela Sandžaka i šire. Za više od pedeset godina rada u novinarstvu, Etemović je ostavio trag kakav rijetko koji reporter uspije da napravi: priče o običnim ljudima pretvarao je u male, a zapravo velike reportažne minijature, koje su stizale do miliona gledalaca i slušalaca.
Piše: Nedžad Smailagić
Dvadeset pet godina stvarao je u Radio-televiziji Beograd i “Večernjim novostima”, a legendarni urednici Dnevnika – Omer Karabeg, Ivan Krivec i Nenad Ristić – često su svoje emisije završavali upravo njegovim prilozima. “Meni je bilo važno da imam dobar, kratak tekst, da ga lijepo pročitam i da podvučem izvornom muzikom – frulom ili kavalom. Tada reportaža dobija svoju dušu“, kaže Etemović.
Od učitelja do prvog urednika Radija Novi Pazar
Rođen je u porodici hodže u Raduhovcu kod Tutina. Filološki fakultet u Beogradu završio je 1970. godine, diplomirajući srpskohrvatski jezik i književnost. Nakon studija, vratio se u rodni kraj kao nastavnik, ali je ubrzo prepoznao da je novinarstvo njegova životna misija.
Povremeno se javljao kao dopisnik Radio Beograda, a 1973. godine postaje prvi urednik novoosnovanog Radija Novi Pazar. “Bili smo čudo u to vrijeme. Nije bilo lokalnih televizija ni radija, a ljudi su nas slušali po cijeli dan. Imali smo emisije informativne, obrazovne i zabavne. Uključivali smo se i u program Radio Beograda. Iz našeg radija ponikli su kasnije svi dopisnici i štampanih i elektronskih medija – a oni su bili moji đaci“, prisjeća se Etemović.
Reportažama osvajao srca
Njegove priče nisu bile o velikim ljudima i krupnim događajima. On je, kako sam voli reći, izvještavao o malim ljudima i njihovim velikim životima. Tako je nastala i kultna emisija “Vama na selu”, koja se dugo emitovala u udarnim terminima vikendom na Regionalnoj televiziji i bila najgledanija je u ovom dijelu Srbije, ali i u dijaspori.
“Naša sela su pusta. Na Rogozni imamo šest sela. Smiljov Laz nema nijednog stanovnika. U ostalih pet sela živi svega 35 ljudi. Posljednji đak, Nikola Babić, završava osmi razred u Rajetiću i sve se gasi. Tuga“, priča Etemović, ističući da novinar mora biti hroničar stvarnosti, ma koliko ona bila bolna.
Glas ljudi i graditelj mostova
Iako je od NUNS-a dobio nagradu za životno djelo, Ramiz tvrdi da mu je najveće priznanje to što je uvijek dobrodošao u selima, bez obzira na nacionalnu strukturu mještana. “Imali smo, drugog maja, vašar u Delimeđu. Došlo je osamdeset penzionera iz Baljevca, i svi su bili lijepo dočekani. E, to je ono! Ljudi moraju da žive zajedno. I u Kur’anu i u pravoslavlju jasno stoji – ljudi se moraju poštovati“, kaže Etemović.
Njegova misija nikada nije bila samo da informiše, nego i da povezuje, liječi rane, otvara prozore povjerenja i dijaloga.
Težak teren, laki potezi pera
Malo ko zna da su mu prsti na desnoj ruci deformisani. “Od držanja mikrofona na hladnoći“, objašnjava. “Na Pešteru zna biti minus 30. Kablovi pucaju kao pruće, a mi idemo da snimimo priču. Jer ako je ne ispričamo mi – neće je niko.“
Posljednjih godina, Ramiz Etemović je naročito volio da kamermanski i reporterski zabilježi tradicionalne teferiče u Sandžaku. Snimao je kola i nevjeste okićene zlatom, bilježio radost i pjesmu kao tragove prošlih vremena, ali i živu tradiciju koja i danas spaja ljude. Nerijetko je znao i da organizuje takmičenja za najljepšu nevjestu teferiča, dodjeljujući pobjednicama i novčane nagrade. Na taj način, njegov rad je postajao i oblik kulturne misije – sačuvati običaje od zaborava i učiniti ih dijelom savremenog života.
Etemovićeva životna filozofija novinarstva jednostavna je i snažna: novinar je onaj koji služi ljudima, a ne vlastima.
Sve novinare koji danas rade na ovom području, Etemović smatra svojim učenicima. “Red je da prilog odjavimo na njegov način“, reći će oni često u šali, ali i s dubokim poštovanjem.
Jer, Etemović je više od novinara – on je čuvar pamćenja, hroničar nestajanja sela i svjedok zajedničkog života u multietničkom Sandžaku.
Izvor: Sandzacke.rs