U subotu, 14. februara 1942. godine, rano ujutro Sarajevom se pronijela iznenadna vijest da je u petak, poslije jacije, preselio reisul-ulema. Ta tužna vijest naročito je iznenadila merhumove prijatelje i poznanike, jer su znali da je Fehim-efendija još u četvrtak bio u svojoj kancelariji, primao stranke i obavljao tekuće poslove.
Petak je proveo, kao i obično, u krugu porodice i najbližih prijatelja, a zbog blage prehlade i velikog nevremena toga dana nije otišao na džumu. Neposredno prije nego što će zauvijek sklopiti oči bio je, kao i obično, dobrog raspoloženja, razgovarao je s trojicom prijatelja u svome stanu, slušao, radio i uzeo abdest da klanja.
U trenutku kada je htio potrti abdest pozlilo mu je i nakon dva sata ispustio je dušu. U kratkom vremenu merhum Fehim-efendiju zadesilo je nekoliko teških udaraca koje bi i mlađi čovjek njegovih osjećaja teško podnio. Ti su udarci naglo prekinuli život ovog zaslužnog čovjeka. Umro je u vrijeme kada je kao reisul-ulema bio izuzetno potreban Islamskoj zajednici, pa je njegova smrt još snažnije odjeknula među muslimanima koji su bili svjesni te činjenice. Sutradan je klanjana dženaza uz veliko prisustvo Sarajlija i predstavnika vojnih i civilnih vlasti. Ukopan je u haremu Begove džamije.
Fehim-efendija Spaho poticao je iz ugledne sarajevske obrtničko-trgovačke porodice koja se bavila kazandžijskim zanatom. Njegov djed hadži Ahmedaga imao je četiri sina: Avdiju, Mustafu, Hasana i Mehmeda, i svi su obavili hadž. Osim hadži Hasana, svi su se posvetili trgovini i zanatu, dok je Hasana otac poslao u Carigrad na školovanje. Nakon završetka školovanja Hasan-efendija je službovao kao učitelj ruždije u Jajcu i Sofiji, potom je postao upravitelj Darulmuallimina – učiteljske škole u Sarajevu, gdje ga je zatekla i austrougarska okupacija. Nakon 1878. kratko je predavao orijentalne jezike u novoosnovanoj sarajevskoj gimnaziji, zatim je bio muderis u Gazi Husrev-begovom hanikahu, a potom profesor i ravnatelj Šerijatske sudačke škole.
Hasan-efendijin sin bio je Fehim-efendija, rođen 4. februara 1877. godine u Sarajevu. Nakon mekteba i ruždije završio je Šerijatsku sudačku školu 1895, a dvije godine kasnije položio kadijski ispit. Od 1895. do 1919. službovao je pri Zemaljskoj vladi u Sarajevu, napredujući do mjesta vladinog tajnika. Ujedno je dva puta po nekoliko mjeseci predavao arapski jezik u sarajevskoj gimnaziji. Od 1919. do 1920. bio je načelnik u Ministarstvu vjera u Beogradu, a od 1920. do 1923. vodio je Odjel za vjere u Pokrajinskoj vladi u Sarajevu. Godine 1923. umirovljen je, 1924. reaktiviran, a potom ponovo umirovljen. Od 1927. do 1929. bio je predsjednik Oblasnog odbora Sarajevske oblasti. Kao honorarni službenik radio je od 1930. do 1933. u tadašnjem Zavodu za proučavanje Balkana, gdje je s velikim entuzijazmom radio na inventarisanju bogate zbirke orijentalnih rukopisa, ali je to mjesto morao napustiti protiv svoje volje.
Početkom 1936. godine imenovan je naibom Islamske vjerske zajednice za područje Bosne i Hercegovine, a u maju iste godine postavljen je i za vrhovnog šerijatskog sudiju. Te dužnosti obavljao je do 20. aprila 1938, kada je izabran za reisul-ulemu. U toj časti ga je zatekla i smrt. Bio je prvi reis koji je preselio na toj dužnosti.
Njegovo imenovanje za vrhovnog šerijatskog sudiju izazvalo je političke komentare, posebno od protivnika njegovog brata dr. Mehmeda Spahe, koji su tvrdili da je to put ka poziciji reisul-uleme – što se kasnije i dogodilo. Zbog toga su ga anonimnim lecima i brošurama napadali. Kao i svaki čovjek, imao je i vrlina i mana, ali je općenito smatran sposobnim, učenim i iskusnim, dobro upućenim u vakufske i rijasetske poslove. Postojali su i određeni prigovori, poput onog da nije pripadao ulemanskom staležu iz kojeg se reis tradicionalno bira, ali anonimni napadi imali su prije svega političku pozadinu.
Pored službe, merhum Fehim-efendija bavio se publicistikom i književnim radom. Posebne zasluge stekao je kao prevodilac turskih i arapskih djela te autor brojnih studija iz političke i kulturne historije. Njegovi prijevodi, posebno historijskih dokumenata s turskog jezika, smatrani su izuzetnim. Objavljivao je u brojnim listovima i časopisima poput “Nade“, “Behara“, “Novog Behara“, “Napretka“ i “Glasnika Zemaljskog muzeja“, kao i u kalendarima i zbornicima.
Preveo je s turskog 11 pripovijedaka, devet romana i tri drame savremenih turskih autora, a s arapskog dio djela “Hiljadu i jedna noć“ (od 1. do 206. noći), objavljen u četiri knjige u Sarajevu. Uz to je preveo oko 200 kraćih priča i anegdota.
Značajan doprinos dao je i proučavanju historije Bosne, objavivši radove o pobunama, osmanskim dokumentima i odnosima unutar osmanske uprave. U oblasti kulturne historije objavio je studije o rudarskim zakonima, vakufima, Gazi Husrev-begovoj biblioteci, Evliji Čelebiji i drugim temama. Bavio se i pitanjem kalendara, objavivši više radova o narodnim nazivima mjeseci i kalendarskim reformama.
Neposredno prije smrti završio je katalog turskih, arapskih i perzijskih rukopisa, koji je trebao biti objavljen u izdanju muzeja. Njegov naučni rad temeljio se na neobjavljenim izvorima i odlikovao se temeljitošću i preciznošću.
Smrću Fehim-efendije Spahe bosanskohercegovačka javnost izgubila je istaknutog kulturnog radnika koji je, bez obzira na dužnosti koje je obavljao, svojim 47-godišnjim javnim radom osigurao trajno mjesto u našoj historiji.
Izvor: Bosna.hr