Šejh Mehmed (ili Šejh Muhamed) čuveni je narodni tribun, borac za pravdu, vjerski učitelj, pisac i hroničar. Rođen je krajem XVII stoljeća, oko 1693. godine, u šeher Užicu, po kome je prozvan Užičanin. U rodnom gradu je završio srednju vjersku školu, nakon čega je otišao u Istanbul i tamo stekao visoko obrazovanje.
Po povratku iz Istanbula službuje u glavnoj užičkoj džamiji i kao vrlo obrazovan, slobodan i pravdoljubiv čovjek postaje jedna od najomiljenijih ličnosti u užičkom kraju i okolini. U svojim poslanicama turskom caru[1] i beogradskom veziru javno je negodovao i suprostavljao se nasilju i nepravdi mjesnih činovnika i janjičara, kritikujući vlast i pozivajući na poštovanje zakona i vjerskih propisa. Često je govorio: “Car je daleko i ne čuje i ne zna šta se radi, niko ne smije da se protivi od pesnice, batine i sablje a nebo visoko i dolje tvrdo“.[2]
U pismu u kojem odgovara beogradskom Muhamed-paši na njegovo pismo od 2. aprila 1748. godine, kojim mu ovaj naređuje da se pokori fermanu na osnovu kojeg je trebao da bude protjeran u Bosnu, jer je, navodno, otkazao poslušnost državnoj vlasti, narušavajući red i poredak, Šejh ističe da upućuje svijet na dobro a odvraća ga od zla i da to čini samo na osnovu vjerskih propisa, pa za takav svoj rad ne smije biti kažnjen. Valiju naziva nasilnikom i pripisuje mu pljačku sirotinje raje.
Ubrzo nakon toga, međutim, Šejh je proglašen buntovnikom, a janjičarima naređeno njegovo protjerivanje, a kasnije i ubistvo.
Na razne adrese, iz Istanbula je najprije upućeno nekoliko fermana, u kojima se zahtijeva da se Šejh Mehmed bezuslovno uhvati, i prijeti stanovništvu kadiluka Užice, Sokol i Požega da će se, u suprotnom, na njih raspisati kontribucija u iznosu od 20.000 groša.
Po nalogu beogradskog paše u Užice tim povodom stiže grupa janjičara sa zadatkom da provjeri stanje u tom kraju i djelovanje Šejha Mehmeda. Predvođeni tamošnjim bimbašom, janjičarski izviđači prethodno uzimaju iz jedne seoske crkve krst, mantiju i knjige i smještaju ih u Šejhovo turbe pored džamije u kojoj je on bio imam, zaprijetivši u isto vrijeme monahu crkve da prilikom saslušanja kod kadije prizna da je Šejh sam od njega uzeo te stvari i da mu ih je on darivao kao prijatelju.
Čim su janjičari otišli, pop je prije zore stigao u Užice i ispričao knjigovezcu kojega je poznavao, susret sa janjičarima. Zamolio ga je da izvijesti Šejha o tome kakvu mu zamku spremaju.
Kad je Šejh došao na sabah namaz, stražar ga je propustio na vrata džamijske avlije, a dvojica janjičara opkolila i zavezala. Užički muftija obratio se okupljenim džamatlijama obavijestivši ih šta je navodno nađeno u Šejhovom turbetu, govoreći im kako ih ovaj vara i nagovara da ne slušaju carsku vlast a u isto vrijeme potajno održava veze sa popom. S obzirom da su mnogi znali da to ne može biti istina i da se radi o najobičnijoj podvali, Šejh je oslobođen krivice.
Zbog sve žešćih kritika vlasti, beogradski paša ubrzo u Užice, međutim, šalje i drugu ekspediciju s nalogom da ovaj put Šejh bude ubijen.
Da bi sačuvao svoje pristalice i varoš od pustošenja janjičara, koji su, tražeći ga, uništavali sve pred sobom, Šejh napušta Užice i odlazi u Sutivan, kod Bijelog Polja, gdje se kraće vrijeme skriva kod poznate porodice Šehovića, a nakon toga u Balotiće, kod Rožaja, kod svog ratnog druga Hajrudina Balote, s kojim je 1737. godine učestvovao u borbama sa Austrijancima kod Banja Luke. U dugim zimskim noćima, Šejh je podučavao seosku djecu pismenosti, govorio ljudima koji su se radoznalo okupljali oko njega – da vlasti treba da su podjednako pravedne za svakoga, bez obzira na vjeru, da činovnici ne smiju primati mito, da prema sirotinji ne treba činiti nepravdu i nasilje, odvraćajući istovremeno mještane od svađa, ogovaranja, laži i drugih poroka.
U potrazi za Šejhom, beogradski vezir Muhamed-paša, 1750. godine, upućuje pismo pećkom paši, Mahmutbegoviću zahtijevajući od njega – ili Šejhovu ili njegovu glavu. Ubrzo janjičari pronalaze Šejha, opkoljavaju kuću u kojoj se krio i ubijaju ga.[3]
Na mjestu pogibije mještani su, u znak poštovanja prema ovom šehidu, podigli turbe. Drugo turbe podignuto je u Peći, na mjestu gdje se glava Šejhova pred pašom Mahmutbegovićem nasmijala, a treće turbe mu je podigao Huršid-paša, 1854. godine, u Rožajama, u haremu Gornje džamije.
Nakon pada janjičarskog reda, Šejh Mehmed je rehabilitovan kao nevina žrtva.
[1] Nijedna od poslanica koje je Šejh Mehmed Užičanin upućivao na adresu carskog dvora nije stizala s obzirom da su njegovu poštu presretale i plijenile zaptije (uhode).
[2] U arhivima Zagreba, Cetinja i Istanbula sačuvane su tri Užičaninove oštre poslanice beogradskom veziru, u kojima protestuje protiv nasilja i nepravdi nad sirotinjom rajom, koje vrše janjičari i lokalna vlast.
[3] Prema legendi, pošto ga “nije htjela ni puška ni sablja”, janjičari su Šejha zaklali raonikom, glavu mu odnijeli u Peć i, kad su je pokazali paši, ovome se učinilo da mu se nasmijala. Imam rožajske Gornje džamije, Imamović, usnio je da treba da ode i uzme Šejhovu glavu, probudio se u ponoć i krenuo. Ispred njega, kako kaže priča, išao je neki bijeli pas. Kad je stigao u Peć Imamović je, prema kazivanju, neopaženo prošao pored stražara, uzeo Šejhovu glavu, donio je u Rožaje i sastavio je sa trupom.
Izvor: Muhedin Fijuljanin, Mongrafija “Sandžački Bošnjaci”, CBS, 2010.