Historija Sandžaka u Drugom svjetskom ratu jedna je od najturbulentnijih epizoda jugoslavenskog prostora. Rascjepkani interesi – između lokalnog stanovništva, četnika, partizana, ustaša, talijanskih i njemačkih okupatora – stvorili su pozornicu na kojoj su pojedinci mogli steći i veliku moć i strašnu odgovornost.
Među njima je posebno mjesto zauzeo Sulejman Pačariz (1895.–1945. ili 1946.), imam, vjeroučitelj i kasniji komandant muslimanske milicije. Njegov život oslikava složene procese u kojima se jedna manjinska zajednica, opterećena historijskim traumama i nesigurnošću, nastojala odbraniti, ali i izboriti politički prostor kroz često kontroverzne saveze.
Pačariz je ostao upamćen kao vođa oružane formacije koja je u ratu sarađivala sa silama Osovine, ali je istovremeno imala i elemente samozaštite muslimanskog stanovništva od četničkih pokolja. Njegova biografija, rekonstruisana na temelju arhivskih izvora i svjedočenja, pokazuje kako je vjerski službenik i seoski hodža mogao postati simbol otpora, ali i kolaboracije, te kako je ta uloga ostavila dubok trag u kolektivnom pamćenju Sandžaka.
Sulejman Pačariz je rođen 3. novembra 1895. godine u selu Bioča u bjelopoljskom kraju, smještenom između Bijelog Polja i Berana. Poticao je iz ugledne i imućne porodice. Njegov otac Ibrahim Biočak-Pačariz, poznat i kao Mula Ibrahim, bio je hodža i muallim, cijenjeni vjerski autoritet koji je stekao obrazovanje u medresi u Đakovici. Bio je i pisac, autor poznate aljamiado poeme Kasida, a kuća Pačariza bila je svojevrsno središte vjerskog i kulturnog života sela.
Porodica je posjedovala kamenu kulu na tri sprata, koja je u mirnim vremenima služila kao dom, a u nemirnim danima kao sklonište za čitavo selo. Blizina granice s Crnom Gorom donosila je stalne sukobe i napetosti, pa je kula imala funkciju kolektivne odbrane. Pored nje, Pačarizi su držali i han – svratište za putnike – sa kahvanom i dućanom. Ova materijalna snaga bila je pokazatelj ugleda porodice u lokalnoj zajednici.
Ibrahim Pačariz bio je primjer tipičnog predstavnika osmanske vjerske inteligencije u Sandžaku krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Obrazovanje je sticao u Đakovici, gdje je ovladao turskim i albanskim jezikom, a nakon povratka u rodni kraj služio je kao imam i učitelj u seoskom mektebu i džamiji s kamenim minaretom. Njegov pedagoški rad bio je od velikog značaja u očuvanju islamske tradicije i pismenosti među lokalnim muslimanima.
Bio je i pjesnik. Njegova Kasida svjedoči o burnim vremenima, o ratovima i stradanjima muslimanskog stanovništva u prvim decenijama 20. stoljeća. Ibrahim je bio oličenje one “sitne ilmije” – vjerske inteligencije koja nije pripadala najvišoj ulemi, ali je igrala ključnu ulogu u svakodnevnom životu sela.
Balkanski ratovi (1912–1913) dramatično su promijenili sudbinu porodice Pačariz. Crnogorska vojska je 1912. spalila selo Bioču, uključujući i džamiju. Muslimansko stanovništvo je masovno bježalo – prema Bosni, Albaniji i Turskoj. I porodica Pačariz je morala u izbjeglištvo: jedno vrijeme boravili su u Peći, zatim u Bijelom Polju, a kasnije u selu Gostun i Brodarevu.
U kolektivnoj memoriji sačuvane su i legende o hrabrosti Ibrahima Pačariza. Prema jednoj anegdoti, čak je i crnogorski kralj Nikola I Petrović želio iskušati njegovu oštroumnost, pa ga je ispitivao pitanjima o razlici između čovjeka i hajvana, striženog i košenog, oslobađanja i “oslobodilaca”. Ibrahimovi odgovori, prepuni mudrosti, navodno su zadobili kraljevo poštovanje.
Odrastajući u takvoj porodici – na raskršću vjere, kulture i ratnih trauma – mladi Sulejman Pačariz sticao je i obrazovanje i osjećaj odgovornosti. Djetinjstvo je proveo u atmosferi nesigurnosti, uz priče o izbjeglištvima i stradanjima muslimana. Upravo će to iskustvo oblikovati njegov kasniji put: od imama i učitelja, preko sukoba sa državnim vlastima, do vođe milicije u najkrvavijem periodu historije Sandžaka.
Nakon burnog djetinjstva obilježenog ratnim traumama, Sulejman Pačariz je krenuo putem vjerskog obrazovanja. Najprije je završio ibtidaiju (nižu medresu) u Lozni, zatim četiri razreda ruždije, a potom i četiri razreda medrese u Bijelom Polju. Kratko je pohađao i daru-l-muallimin (tečaj za vjeroučitelje) u Sjenici, dok je 1933. godine u Prijepolju položio imamsko-matičarski ispit, čime je stekao pravo da radi kao imam i matičar.
Govorio je bosanski, turski i arapski, što ga je činilo obrazovanijim od većine seoskih imama. Njegovo školovanje svjedoči o nastojanju tadašnje muslimanske zajednice da održi vjerski život i nakon osmanskog povlačenja, oslanjajući se na mrežu lokalnih medresa i mekteba.
Kao mladić, Pačariz je regrutiran u vojsku Kraljevine SHS 1919. godine, gdje je služio godinu dana u pješadijskoj jedinici. U tom periodu se i oženio – 1919. godine, Zadom Arslanović, s kojom je imao petoro djece. Kasnije se ponovo ženio i ukupno imao sedam sinova i dvije kćeri. Njegov privatni život bio je obilježen velikom porodicom, ali i ekonomskim teškoćama, što će ga kasnije natjerati da traži različite službe i dodatne izvore prihoda.
Presudan događaj u Pačarizovom životu bio je ubistvo njegovog oca Ibrahima 21. augusta 1921. godine u selu Brodarevo. Četničke jedinice Koste Pećanca, tada angažovane kao privremena žandarmerija, optužile su Ibrahima i još nekoliko muslimana da pomažu odmetniku Jusufu Mehonjiću. Tom prilikom ubijeno je dvadesetak muslimana iz tog kraja, među njima i Sulejmanov otac.
Ovaj zločin imao je dalekosežne posljedice: učvrstio je nepovjerenje muslimanskog stanovništva prema državnoj vlasti i pojačao osjećaj nesigurnosti. Za mladog Sulejmana to je bila rana trauma koja će oblikovati njegov kasniji politički i vojni angažman.
Prema nekim izvorima, nakon očeve smrti Pačariz je napustio službu u žandarmeriji i priključio se odmetničkoj družini Jusufa Mehonjića, Mehonjićeva grupa brojala je između 50 i 70 ljudi, a djelovala je na prostoru Sandžaka, Crne Gore i Kosova. Nakon Mehonjićevog ubistva 1926. godine, družina se raspala, a Sulejman se navodno vratio u redovnu službu.
Ipak, historiografija nije u potpunosti uspjela potvrditi njegovu ulogu u ovoj epizodi. U arhivima nema jasnih dokaza, pa ostaje otvoreno pitanje koliko je Pačariz bio aktivan komita ili je to tek kasnije naraslo u legendu. No, i sama sumnja pokazuje kako je njegova figura bila obavijena kontroverzama još za života.
Godine 1927. Sulejman Pačariz je službeno imenovan imamom u selu Hisardžik kod Prijepolja. Na toj dužnosti ostaje duže vrijeme, baveći se i vjeroučiteljskim radom. Bio je dio one velike mreže „sitne ilmije“ – imama i mualima koji su živjeli na granici siromaštva, boreći se da izdržavaju porodice u vremenu ekonomske krize.
Njegova imamska karijera, međutim, nije bila bez problema. Često se sukobljavao sa susjedima – i muslimanima i pravoslavcima – te se protiv njega vodilo više privatnih parnica. Posebno se pamti slučaj iz 1929. godine kada je na sudu verbalno napao opštinskog činovnika Miloša Pantovića, što mu je donijelo kaznu zatvora i dodatnu reputaciju buntovnika.
Zbog sukoba i konflikata, muftijstvo u Pljevljima ga je 1933. premjestilo u Ostros, malo mjesto u barskom srezu, naseljeno uglavnom Albancima muslimanima. Pačariz je ovaj premještaj doživio kao degradaciju, ali je morao prihvatiti. Tamo je radio kao imam i vjeroučitelj, a prema nekim izvorima i kao vojni imam u garnizonu u Baru.
U Ostrosu je proveo gotovo cijelo međuratno razdoblje. Često je bio bolestan i tražio bolovanja, a o njegovom uticaju i radu u tom periodu nema mnogo podataka. Ostaje zabilježeno da nije pripadao višoj hijerarhiji Islamske zajednice i da se kretao na margini, sve dok rat nije iznova otvorio prostor za njegov politički i vojni uspon.
Vrijeme između dva rata u Sandžaku obilježili su siromaštvo, agrarna reforma i etničke napetosti. Muslimanski imami i hodže, poput Pačariza, često su živjeli u teškim uvjetima. Agrarna reforma je osiromašila muslimanske zemljoposjednike, a nacionalna politika Kraljevine SHS često je izazivala nezadovoljstvo.
U tom kontekstu, Pačariz se oblikovao kao vjerski službenik s izraženim osjećajem nepravde i animoziteta prema državnim vlastima. Njegov konzervativni pogled i latentna sklonost sukobu sa vlastima najavili su kasniji ulazak u ratnu politiku i vojnu organizaciju.
Između 1918. i 1941. godine Sulejman Pačariz se kretao između uloge imama, učitelja, porodičnog čovjeka i buntovnika. Tragična smrt oca i neprijateljstvo vlasti prema muslimanima ostavili su dubok trag. Njegov život u međuratnom periodu bio je neprestana borba za položaj i opstanak, ali i vrijeme u kojem se oblikovao njegov kasniji identitet vođe.
Rat koji je izbio 1941. godine otvorio mu je put ka vrhuncu moći – i ka najvećoj kontroverzi njegovog života.
U proljeće 1941. godine, nakon njemačke agresije na Kraljevinu Jugoslaviju, Sandžak se našao na raskršću interesa različitih okupacionih sila. Njemačke trupe ušle su u regiju između 16. i 19. aprila, a ubrzo je uslijedila podjela okupacionih zona između Njemačke i Italije. “Bečka linija“ razgraničenja (april 1941.) podijelila je Sandžak: Priboj, Prijepolje, Nova Varoš, Sjenica i Novi Pazar pripali su pod njemačku komandu, dok su Pljevlja, Bijelo Polje i Tutin dospjeli pod italijansku upravu.
Ipak, ta granica nije bila konačna. Sandžak je ostao predmet nadmetanja između sila Osovine, ali i lokalnih aktera – ustaške Nezavisne Države Hrvatske (NDH), koja je polagala pravo na taj prostor, te novih muslimanskih političkih lidera koji su tražili zaštitu od četničkih napada.
Ustaški režim je Sandžak proglasio dijelom svoje države. U aprilu i maju 1941. domobranske i oružničke jedinice NDH stacionirale su se u Priboju, Prijepolju, Sjenici i Novom Pazaru. Njihov dolazak dočekao je dio muslimanskog stanovništva s entuzijazmom – doživljavali su ga kao kraj srpske dominacije i mogućnost političke emancipacije. Ustaški ideolozi muslimane Sandžaka i Bosne smatrali su “cvijetom hrvatske narodnosti“.
U Sandžaku je imenovan ustaški povjerenik Murat Bajrović, dok je zapovjednik vojske i oružništva postao potpukovnik Stjepan Jakovljević. S dolaskom NDH započelo je rušenje srpskih nacionalnih simbola, progon dijela srpskih prvaka i obnova privilegija za muslimansku elitu.
U trenutku okupacije, Sulejman Pačariz se već bio vratio iz Ostrosa u svoj rodni kraj. Prema predanju, čak je izbjegao pokušaj likvidacije od strane četnika: kada su ga zaustavili na putu, iskočio je iz autobusa, skočio u rijeku Lim i preživio pucnjeve skrivajući se pod vodom. Taj događaj dodatno je učvrstio njegovu reputaciju među mještanima.
Njegov povratak u Hisardžik, selo nadomak manastira Mileševe, bio je prekretnica. Tamo je okupio grupu ljudi spremnih da se naoružaju i organizuju radi odbrane od četničkih upada. Upravo tu se formirala jezgra muslimanske milicije kojom će on komandovati.
Tokom ljeta 1941, uz pomoć vlasti NDH, počelo je organizovano formiranje muslimanskih milicija u Sandžaku. Oružje i oprema stizali su od domobranskih jedinica, a lokalni lideri, poput Sulejmana Pačariza i Huseina Rovčanina, imenovani su za komandante. Njihove jedinice nazvane su „ustaško-muslimanskim milicijama“. Baze su postojale u Brodarevu, Komaranu, Hisardžiku i dijelovima Novog Pazara i Sjenice.
Prvobitno, ove formacije imale su za cilj zaštitu muslimanskog stanovništva od četničkih zločina. Međutim, ubrzo su ušle u otvorene sukobe s partizanima, nakon što su komunisti pokušali pridobiti njihove borce na svoju stranu.
Već u julu 1941. godine u Sjeničkom kraju buknuo je partizanski ustanak. Kada su ustanici zauzeli oružničku postaju u Barama, potpukovnik Jakovljević tražio je hitno naoružavanje Pačarizove i drugih muslimanskih jedinica, jer nije imao dovoljno vlastitih ljudi. U telegramu višim vlastima zatražio je: “10 puškomitraljeza, 100 pušaka, 10.000 metaka i pet sanduka bombi“.
Ovi zahtjevi svjedoče da su vlasti NDH aktivno podsticale muslimansku miliciju kao svoju produženu ruku. Pačariz je tada već bio priznat kao komandant, a njegova jedinica imala je stabilnu strukturu i vojnu disciplinu.
Historičari se i danas spore o karakteru Pačarizove milicije. S jedne strane, radi se o samoorganizovanoj muslimanskoj odbrani od četničkih napada, koji su već 1941. počeli s masovnim pokoljima muslimana u Sandžaku. S druge strane, formalna saradnja s NDH, a kasnije i s Italijanima i Nijemcima, svrstava je u kolaboracionističke formacije.
Za mnoge muslimane tog vremena, dilema je bila egzistencijalna: ostati nezaštićen pred četnicima značilo je riskirati pokolje i etničko čišćenje. Zbog toga je milicija imala široku podršku, iako je ta podrška nosila cijenu političkog kompromisa sa okupatorom.
Do jeseni 1941. Sulejman Pačariz postao je jedan od najuticajnijih ljudi u Sandžaku. Njegova milicija predstavljala je silu koju su respektovali i okupatori i lokalno stanovništvo. Time je Pačariz izrastao iz imama i učitelja u vojnog lidera, ali i u simbol kontroverzi koje će pratiti cijeli njegov ratni put.
Ulaskom u 1942. godinu Sandžak je postao poprište složenih vojno-političkih previranja. Podijeljen između njemačke i italijanske zone, s ambicijama NDH i prisustvom četničkog i partizanskog pokreta, prostor je bio rascijepljen na više interesnih sfera. U tom mozaiku, muslimanske milicije predvođene Sulejmanom Pačarizom i Huseinom Rovčaninom imale su značajnu ulogu. Njihova pozicija bila je dvostruka: istovremeno su sarađivale s okupatorima (radi oružja i logistike), ali i djelovale kao brana muslimanskom stanovništvu od četničkih pokolja.
Nakon što su Talijani 1941. okupirali dijelove Sandžaka i Kosova, stvorili su plan tzv. „Velike Albanije“. U tom okviru formirane su jedinice vulnetara – albanskih dobrovoljaca, čiji je zadatak bio čuvanje granica i represija nad srpskim stanovništvom. Time su muslimanske milicije u sandžačkoj regiji dobile konkurenciju, ali i saveznike, zavisno od situacije. Italijani su koristili Pačariza kada im je trebalo održavanje reda, dok su ga istovremeno ograničavali da se ne osamostali.
Četnički pokret Draže Mihailovića predstavljao je najveću prijetnju muslimanima Sandžaka. Još od jeseni 1941. četnici su počinili masakre u okolnim selima – sjećanja na Šahoviće iz 1924. bila su još živa, pa je muslimansko stanovništvo osjećalo dubok strah. Pačariz je zbog toga imao podršku u svojoj zajednici: njegove jedinice bile su percipirane kao jedina realna zaštita od pokolja.
Ipak, odnosi s četnicima bili su promjenljivi. Povremeno su okupacione vlasti pokušavale posredovati u sporazumima između muslimanskih milicija i četničkih komandanata, ali su ti dogovori kratko trajali. Mržnja i nepovjerenje između dvije zajednice, pojačani stalnim krvoprolićima, učinili su takve sporazume neodrživim.
Komunistički partizanski pokret, nakon inicijalnog ustanka 1941, nastojao je pridobiti muslimanske mase. Delegacije su pokušavale uvjeriti Pačariza da se priključi narodnooslobodilačkom pokretu, ali on je to odbio. Razlog je bio višestruk: ideološka udaljenost, strah od srpske dominacije unutar partizana i vjerovanje da će okupatori dugoročno zadržati kontrolu nad Balkanom.
Od 1942. godine muslimanska milicija i partizani postaju otvoreni neprijatelji. Došlo je do krvavih okršaja u Sjeničkom i Prijepoljskom srezu, gdje su partizanske jedinice pokušavale zauzeti sela pod Pačarizovom kontrolom. Pačariz je odgovarao represalijama, često uz podršku Italijana i oružjem dobijenim od njih.
Pod Pačarizovom komandom milicija se institucionalizirala. Imala je hijerarhiju, vojne formacije i komandno sjedište u Hisardžiku. Borci su bili uglavnom lokalni seljaci, ali i ljudi iz okolnih mjesta, motivirani prvenstveno samozaštitom. Oružje je stizalo od NDH i Italijana, a kasnije i od Nijemaca.
Milicija je funkcionisala kao paralelna vlast: organizovala je straže, kontrolisala promet, izdavala naređenja. Pačariz je, kao komandant, uživao autoritet koji je daleko nadilazio funkciju seoskog imama. Njegova riječ postajala je zakon, što ga je pretvorilo u faktičkog lidera muslimanske zajednice u velikom dijelu Sandžaka.
Period 1942–1943. obilježen je eskalacijom nasilja. Muslimanska milicija, pod izgovorom odbrane, često je učestvovala u napadima na pravoslavna sela za koja se sumnjalo da sarađuju s četnicima ili partizanima. Na taj način spirala osvete postajala je sve dublja: četnici bi napadali muslimanska sela, a milicija uzvraćala upadima u srpska naselja.
Ova dinamika nasilja, tipična za Sandžak tokom rata, stvorila je atmosferu trajne nesigurnosti. Pačariz se u narodu percipirao dvostruko: kao zaštitnik muslimana, ali i kao krvnik u očima pravoslavnih zajednica.
Nakon italijanske kapitulacije u septembru 1943. godine, njemačka vojska preuzima punu kontrolu nad Sandžakom. To je prekretnica i za Pačarizovu miliciju. On tada prelazi u otvorenu saradnju s Wehrmachtom. Njegove jedinice stavljene su pod njemačku komandu, a zauzvrat su dobijale oružje, municiju i logističku podršku.
Njemačke vlasti su koristile muslimansku miliciju za borbu protiv partizana, ali i za osiguravanje komunikacija i željezničkih pravaca. Time je Pačariz učvrstio svoju poziciju, ali je i nepovratno svrstao sebe i svoje ljude u kolaboracionistički blok.
Godine 1942–1943 bile su vrhunac moći Sulejmana Pačariza. Njegova milicija bila je ključni vojni faktor u Sandžaku, a on sam neprikosnoveni lider muslimanske zajednice. Ali ta moć je imala cijenu: kolaboracija s okupatorima i učešće u represalijama nad srpskim stanovništvom učinili su ga jednim od najkontroverznijih aktera rata.
Na horizontu se već nazirao njegov pad – jer kako su sile Osovine slabile, tako je i prostor za njegovo djelovanje postajao sve uži.
Kapitulacija Italije u septembru 1943. godine dovela je do naglog preokreta u Sandžaku. Italijanski garnizoni povukli su se, a njihovo mjesto preuzeli Nijemci, koji su želeli osigurati komunikacione pravce prema Kosovu i Crnoj Gori. Time su muslimanske milicije, uključujući Pačarizovu, potpale pod još neposredniji nadzor Wehrmachta.
Partizanski pokret, ojačan pobjedama u Bosni i Crnoj Gori, od jeseni 1943. sve više nadire u Sandžak. Pačariz se tada našao u situaciji u kojoj je morao otvoreno i bez zadrške stati na stranu okupatora, jer bez njemačke podrške nije mogao održati vlast nad svojom milicijom niti zaštititi svoje ljude.
Njemačke vlasti priznale su Sulejmana Pačariza kao komandanta muslimanske milicije u Sandžaku i stavile njegove jedinice u funkciju protivpartizanske borbe. Oružje, municija i zalihe stizali su direktno iz njemačkih skladišta.
U zamjenu, Pačariz je morao angažovati svoje ljude u osiguravanju željezničkih pravaca, čuvanju mostova i pratnji njemačkih transporta. Njegove jedinice učestvovale su u zajedničkim operacijama protiv partizana, ali i u represalijama nad civilima za koje se sumnjalo da sarađuju s NOP-om. Time je njegovo ime još dublje vezano za kolaboraciju.
Rat nije poštedio ni njegovu porodicu. Prema dostupnim izvorima, dvojica Pačarizovih sinova poginula su tokom savezničkog bombardovanja Prijepolja 1944. godine. Nakon rata, preostala porodica bila je prisiljena napustiti Sandžak zbog progona novih vlasti i preselila se u Bosnu i Makedoniju.
Ova lična tragedija ukazuje na složenost ratnih uloga: dok je Pačariz bio smatran saradnikom okupatora, istovremeno je i sam platio visoku cijenu rata u vlastitoj kući.
Tokom 1944. godine, kako je Crvena armija napredovala kroz Srbiju, a partizanske jedinice preuzele inicijativu u Sandžaku, muslimanska milicija Sulejmana Pačariza našla se u defanzivi. Njegove jedinice povlačile su se zajedno s njemačkim trupama, učestvujući u borbama protiv partizana u jugozapadnoj Srbiji i Crnoj Gori.
U tom periodu bilježe se i novi sukobi s četnicima, koji su takođe bili u rasulu. Sandžak je postao prostor haotičnih borbi u kojima su svi protiv svih nastojali pronaći izlaz. Pačariz je, međutim, ostao vjeran Nijemcima do kraja, jer nije imao alternativu.
Sudbina Sulejmana Pačariza obavijena je neizvjesnošću, ali većina izvora navodi da je uhapšen krajem rata 1945. godine. Prema jednoj verziji, zarobili su ga partizani na prostoru Crne Gore, a potom je izveden pred vojni sud. Po svoj prilici, osuđen je na smrt i strijeljan. Drugi izvori ostavljaju mogućnost da je poginuo tokom borbi ili da je ubijen bez suđenja. Precizni detalji i danas ostaju nepoznati.
Ono što je sigurno jeste da je 1945. godine završio život kao poražen čovjek – bez oružane moći, bez političke zaštite i obilježen kao saradnik okupatora.
U poslijeratnoj Jugoslaviji, ime Sulejmana Pačariza bilo je sinonim za kolaboraciju. U zvaničnoj partizanskoj historiografiji opisan je kao izdajnik i neprijatelj naroda. Njegova muslimanska milicija prikazivana je isključivo kao produžena ruka okupatora i oruđe ugnjetavanja.
Međutim, u kolektivnom pamćenju muslimana Sandžaka, slika je bila složenija. Pačariz je ponekad viđen i kao zaštitnik naroda od četničkih zločina, vođa koji je u haotičnim vremenima pokušao osigurati opstanak svoje zajednice. Ta ambivalentnost traje do danas: jedni ga smatraju herojem samozaštite, a drugi kolaboracionistom bez opravdanja.
Smrt Sulejmana Pačariza označila je kraj jedne od najkontroverznijih epizoda sandžačke historije. Njegov uspon od seoskog imama do vođe milicije, saradnja s okupatorima i krvave godine sukoba ostavili su dubok trag na Sandžak. Njegova biografija pokazuje kako su rat i nesigurnost manjinskih zajednica mogli oblikovati lidere koji su balansirali između samozaštite i kolaboracije.
Za historičare i danas ostaje pitanje: da li je Pačariz bio vođa koji je, u očaju, pokušao spasiti svoj narod – ili čovjek koji je, izabravši okupatora za saveznika, završio na pogrešnoj strani historije?
Život i djelovanje Sulejmana Pačariza teško je svesti na jednostavne formule. On je bio dijete burnog vremena, rođen u posljednjim decenijama Osmanskog carstva, formiran u doba austrougarskih i crnogorskih osvajanja, sazrio u Kraljevini SHS, a svoj puni politički i vojni uspon doživio u vrtlogu Drugog svjetskog rata. Njegova biografija zapravo odražava dramu jedne cijele zajednice: sandžačkih muslimana, koji su, stiješnjeni između srpsko-crnogorskog nacionalizma, okupatorskih interesa i komunističkog pokreta, pokušavali pronaći put opstanka.
U očima svoje zajednice, Pačariz je u prvim godinama rata imao auru zaštitnika. Četnički masakri i prijetnje etničkim čišćenjem stvorili su atmosferu straha, a milicija koju je on organizirao izgledala je kao jedina garancija sigurnosti. Mnogi muslimani vidjeli su u njemu lidera koji je bio spreman oružjem braniti sela i čuvati njihove porodice.
No, saradnja sa okupatorima, najprije ustašama, zatim Italijanima i na kraju Nijemcima, dala je njegovoj ulozi tamnu stranu. Historiografija ga je zbog toga svrstala u red kolaboracionista. Učešće u represalijama, u zajedničkim akcijama sa okupacionim trupama i u napadima na partizanska i srpska sela stavilo je njegovo ime na spisak „neprijatelja naroda“ nakon oslobođenja.
U socijalističkoj Jugoslaviji, ime Sulejmana Pačariza nije se moglo spominjati osim u negativnom kontekstu. On je bio paradigma “izdajnika“ i “sluge okupatora“. Njegova porodica bila je stigmatizirana i primorana na iseljavanje. U kolektivnom pamćenju, među Bošnjacima Sandžaka, njegovo ime preživljavalo je u polusjeni: spominjalo se u uskim krugovima, kroz anegdote i sjećanja, često u formi šapata, kao simbol i zaštite i prokletstva u isto vrijeme.
Ono što ga izdvaja jeste činjenica da je iz skromnog porijekla i pozicije seoskog imama izrastao u lidera čije je ime izazivalo i strah i poštovanje, i mržnju i divljenje. Njegov put, od Bioče i Hisardžika do vođe milicije i smaknuća 1945, ogoljava paradoks rata: da u trenucima opšte nesigurnosti ljudi često biraju puteve koji ih, iako zamišljeni kao zaštita, vode u tragične krajnosti.
Izvor: Željko Karaula: “Prilog za biografiju vođe muslimanske milicije u Sandžaku Sulejmana Pačariza (1895–1945?)“.