U vremenu kada su žene rijetko izlazile iz sjene tradicionalnih uloga, jedna žena iz Tutina pisala je potpuno drugačiju priču. Hafiza Demirović (1928-2000) nije bila samo prva Bošnjakinja advokat i poslanik u Skupštini Srbije – bila je revolucionarka svoga vremena, žena koja je hrabro kršila društvene tabue i otvarala put generacijama koje su došle poslije nje.
Piše: Nedžad Smailagić
Hafizina priča počinje u doba kada je bilo nezamislivo dopustiti ženi da sama putuje i da sama bira bračnog partnera. Ipak, kao mlada žena, ona je preuzela ulogu svojevrsne misionarke koja je od sela do sela govorila o ženskim pravima. Kao članica Antifašističkog fronta žena, Hafiza nije samo govorila o promjenama – živjela ih je.
Njena prva velika pobuna protiv tradicionalnih normi bila je odluka da ode na radnu akciju za izgradnju pruge Šamac-Sarajevo. U to vrijeme, takav čin predstavljao je pravu revoluciju – mlada žena koja samostalno putuje i radi van kuće. Ali to je bilo tek početak.
Hafiza se udala bez posredovanja roditelja, što je u tadašnjem društvu bilo gotovo nezamislivo. Međutim, još radikalnija i hrabrija odluka čekala ju je kada je odlučila da se razvede jer nije željela biti u braku bez ljubavi. U društvu gdje je razvod bio društveni skandal, a razvedena žena praktički izopštena, Hafiza je postala samohrana majka dvoje djece.
U situaciji koja se i danas čini izuzetno teškom, ona je uz pomoć male stipendije otišla u Beograd na studije prava. Paralelno je radila i studirala – prvo je završila Višu upravnu školu u Beogradu, a potom i Pravni fakultet. Ova žena je dokazala da se može biti i majka i studentkinja i radnica – sve u isto vrijeme.
Hafizina profesionalna karijera bila je bogata i raznovrsna. Počela je kao sekretarka Antifašističkog fronta žena u Tutinu, zatim je bila pomoćnica upravnika Doma zdravlja u Tutinu, načelnica Odjeljenja za opštu upravu opštine Tutin, poslanica Organizaciono-političkog vijeća Skupštine Socijalističke Republike Srbije, pravnica i direktorka Komunalnog zavoda za socijalno osiguranje u Novom Pazaru, da bi na kraju postala uspješna samostalna advokatica.
Uprkos brojnim preprekama na karijernom putu, gdje nije bila plaćena kao muške kolege, Hafiza je postala prva poslanica Bošnjakinja u Skupštini Srbije – historijski uspjeh koji je otvorio vrata mnogim ženama poslije nje.
Krajem 60-ih godina prošlog vijeka, Hafiza je pokazala hrabrost koja je postala legendarna. Kada joj je Komitet Komunističke partije u Novom Pazaru naredio da povuče svoju kandidaturu za mjesto direktorke Komunalnog zavoda za socijalno osiguranje, ona je odbila. Izabrana je na ovu funkciju, ali predstavnici Komiteta i opštine pokrenuli su protiv nje neviđenu hajku.
Na brojnim sastancima njen slučaj bio je jedina tačka dnevnog reda, optuživali su je da je unijela razdor među Muslimane i Srbe, što nije odgovaralo istini. Međutim, takva kampanja vratila se Komitetu i opštini kao bumerang – Hafiza je postala prava heroina ne samo među Bošnjacima i Srbima Novog Pazara i Sandžaka, već cijele tadašnje Jugoslavije.
U to vrijeme država je širokim korakom išla prema demokratiji, liberalizaciji ekonomije i odvajanju poslova partije od upravljanja komunalnim preduzećima. Čak i režimski list Komunist počeo je da objavljuje pisma podrške Hafizi koja je dobijala od čitalaca iz svih krajeva tadašnje Jugoslavije.
Hafiza se zalagala za ukidanje smrtne kazne u Jugoslaviji, za razvoj dječjih prava, a ponekad bi obavljala volonterske administrativne poslove za slijepe osobe. Jednom prilikom, kada je Jugoslavija trebalo da primi izbjeglička djeca iz Konga, Hafiza se prijavila da prihvati jedno dijete u svoj dom – gessom koji govori o njenoj otvorenosti prema svijetu i spremnosti da pomogne najpotrebnijem.
Za svoj izniman rad Hafiza je bila dobitnica brojnih priznanja lokalnih vlasti i organizacija. Odlikovana je Ordenom rada drugog reda, kao i Poveljom za uspješan dugogodišnji stručan rad u advokaturi od Advokatske komore Srbije.
Ako danas svratimo do Doma kulture u Tutinu, dočekaće nas mural posvećen njoj. Naslikao ga je umjetnik Andrej Kolosov, odabravši crvenu pozadinu koja simbolizuje hrabrost. Hafizin široki osmijeh s murala poručuje da je sve moguće – samo ako imamo malo hrabrosti i vjere u sebe.
Devojčice, djevojke i žene zaslužuju da čuju priču o Hafizi Demirović. Svaki segment njenog života inspirativan je i ohrabrujući. Njena karijera svijetli kao primjer hrabre i odlučne žene koja je svojim radom oblikovala i unaprijedila društvo u kojem je živjela.
Hafiza Demirović je pokazala da se tradicionalni okviri mogu kršiti, da se može biti i majka i profesionalka, da se može boriti za svoja uvjerenja i pobijediti. Njena priča je dokaz da jedna žena može promijeniti svijet – potrebno je samo imati hrabrost da krene prvom.
Izvor: Sandzacke.rs