Uoči petka, 10. februara 1977. godine, na ahiret je u Novom Pazaru preselio bez sumnje najplodniji islamski pisac u Sandžaku, istaknuti književnik i jedan od najvrednijih saradnika islamskih listova i publikacija Vehbija ef. Hodžić (ranije Muratović). Oni koji su više poznavali Vehbi-efendiju znali su da je iznenadna smrt ovog rahmetlije veliki dar i rahmet Božji, jer je on u svako doba bio spreman za nju. Pripremio je ogroman duhovni kapital za taj put živeći u punini život pravog, dosljednog i iskrenog vjernika, odlazeći čiste duše i svijetla obraza kod svoga Uzvišenog Gospodara.
Autor: Esad Rahić
Da je u pitanju plemenita duša i da je Allah dž.š. od nje zadovoljan, posvjedočila je i njegova dženaza, obavljena iza ikindije, u petak 11. februara, u haremu Altun-alem džamije. Uz nezapamćeno veliki broj džematlija, dženazu mu je klanjao tadašnji sandžački muftija hadži hafiz Abdulah ef. Kačapor. Tabut je, putem dugim nekoliko kilometara od kuće do mezarja Gazilar, nošen isključivo na rukama, iznad glava, što je bila čast kojom su udostojavani samo najveći alimi. Takav prizor podsjetio je na dženaze rahmetli Murad ef. Sukića i Smail ef. Filibarlića. Oproštajni govor na mezarju održao je njegov bliski prijatelj, profesor Gazi Husrev-begove medrese Kasim ef. Hadžić. Tog dana u mezar je spušten čovjek čija je duhovna i intelektualna veličina nadmašivala njegovu skromnu i povučenu pojavnost.
Vehbija Hodžić (rođen Muratović) došao je na svijet 7. januara 1916. godine u selu Čukote na Donjoj Pešteri. Potekao je iz poznate ilmijanske porodice mula Selmana i Elmaze, koja je generacijama davala hodže i imame. Njegov djed Mano školovao se u Novom Pazaru i Solunu, a bio je i predsjednik opštine i imam, što svjedoči o porodičnoj povezanosti sa i vjerskim i društvenim životom.
Prezime Hodžić porodica je zvanično uzela 1941. godine, želeći time da se jasno označi kontinuitet imamske i hodžinske tradicije u bratstvu. To je bila i simbolička potvrda puta koji je mladi Vehbija trebao slijediti.
Prve korake u obrazovanju Vehbija je napravio u rodnom selu, a zatim nastavio školovanje u Skoplju, gdje je završio poznatu Veliku medresu kralja Aleksandra II. 1936. godine. Učitelji poput Taiba Okića, Hamida Hadžibegića i drugih, ostavili su snažan trag u njegovom intelektualnom i duhovnom razvoju.
U Beogradu je kratko studirao pravo, ali je ubrzo prešao u Sarajevo, na Višu islamsku šeriatsko-teološku školu, gdje je proveo četiri godine. Rat ga je spriječio da formalno diplomira, no znanje koje je stekao u Sarajevu postalo je osnova za njegov kasniji rad. Posebno je bio privržen orijentalnim jezicima, filozofiji i islamistici, što se jasno vidi u njegovim kasnijim rukopisima.
Nakon Drugog svjetskog rata radio je kao šeriatsko-sudački pripravnik, sudija i službenik u državnim institucijama. No, njegova prava misija nije bila administracija, već obrazovanje i prosvjećivanje naroda. U Novom Pazaru je organizirao kurseve arapskog jezika, predavao imamima i bio jedan od inicijatora Fonda za stipendiranje učenika medresa, svjestan da bez obrazovanih imama nema ni očuvanja vjerskog i kulturnog identiteta.
Bio je pokretač Islamske biblioteke u Novom Pazaru, institucije koja je za mnoge generacije postala riznica islamske literature. Njegov rad nije bio samo lokalnog značaja; rukopisi i prijevodi koje je stvarao imali su odjeka i u Bosni, i u dijaspori.
Vehbija Hodžić ostavio je iza sebe ogromno rukopisno naslijeđe. Njegovo životno djelo „Islam u svjetlosti nauke i filozofije“ obimom od gotovo 1.500 stranica predstavlja jednu od najopsežnijih studija o islamu napisanih u Sandžaku. U njemu se spajaju islamska teologija, apologetika i savremena filozofska pitanja, nudeći most između tradicije i modernog doba.
Bavio se prevođenjem s arapskog, turskog, francuskog, njemačkog i engleskog jezika, a iza sebe je ostavio rječnike, prijevode i prepjeve. Posebno se izdvaja njegov monumentalni Mevlud u 2.375 stihova, u kojem se klasična islamska forma prepliće s njegovim poetskim darom.
Bio je i apologeta islama – u vremenu kada se vjera često potiskivala na marginu, on je kroz eseje i studije branio univerzalne vrijednosti islama i njegovo mjesto u savremenom društvu.
Vehbija ef. Hodžić govorio je šest jezika, što ga je činilo jedinstvenim u sandžačkom kulturnom prostoru. Njegovo poznavanje stranih jezika nije bilo samo tehničko; on je bio sposoban da na tim jezicima piše, prevodi i tumači ideje, povezujući islamsku tradiciju sa svjetskom misli.
To ga je činilo ne samo pisanim nego i usmenim mostom između kultura. Mnogi su ga doživljavali kao čovjeka koji je mogao razgovarati s učenim ljudima svijeta, ali i sjediti u kahvi sa seljacima i pričati o vjeri i moralu.
Iako je bio intelektualni velikan, Vehbija ef. Hodžić nikada nije tražio funkcije niti političke pozicije. Njegova skromnost bila je poznata svima koji su ga poznavali. Uvijek uredan, povučen i tih, živio je kao običan građanin Novog Pazara, daleko od svjetala reflektora, ali blizu srca svojih sugrađana.
Na njegovom nišanu u mezarju Gazilar uklesane su riječi koje najbolje sažimaju njegov životni moto: “Učite! U znanju je spas.“
Smrt Vehbije Hodžića označila je kraj jedne epohe sandžačke islamske književnosti. Ipak, njegova djela, objavljena i neobjavljena, ostaju trajna baština. On je jedan od rijetkih sandžačkih autora koji je uspio spojiti islamsku tradiciju sa savremenim izazovima i ostati vjeran principima vjere i nauke.
U vremenu kada je Sandžak bio u kulturnoj izolaciji, Vehbija Hodžić je svojom intelektualnom snagom i duhovnim autoritetom pokazivao da se i u takvim okolnostima mogu stvarati djela univerzalne vrijednosti. Njegovo ime ostaje upisano zlatnim slovima u kulturnu i vjersku historiju Sandžaka.
U čast Vehbije Hodžića, Nacionalna biblioteka sandžačkih Bošnjaka, koja je kasnije prerasla u Centar za bošnjačke studije (CBS) u Tutinu, nosi njegovo ime.
Izvor: Tutinski zbornik, broj 2