Posebna vjerska organizacija bosanskih muslimana, sa vlastitim vrhovnim poglavarom i hijerarhijom, pojavljuje se tek na kraju 19. stoljeća, u trenu kada se završava era osmanske vlasti i započinje austrougarsko doba.
Odlukom velikih sila na Berlinskom kongresu (1878) Bosna i Hercegovina stavljena je pod upravu Austro-Ugarske. Za muslimane koji su četiri stoljeća živjeli u državnom okviru gdje su vjera i država (dīn ve devle) bili organski sjedinjeni, to je značilo naglu promjenu pravila igre: nova, nemuslimanska vlast, novi administrativni jezik i novi režim upravljanja institucijama.
U tom prijelomnom kontekstu, ime Mustafe Hilmi ef. Hadžiomerovića ispisuje se kao uporišna tačka: on je prvi reisu-l-ulema u Bosni i Hercegovini, čovjek koji je, odgojen u osmanskoj znanosti i praksi, morao pronaći pravne i institucionalne odgovore za život islama pod novom, hrišćanskom monarhijom.
Rođen 1816. u Kulen-Vakufu, Hadžiomerović stiče početno znanje u rodnom kraju, potom kraće uči u prijedorskoj medresi, da bi 1833. stigao u Sarajevo, u Gazi Husrev-begov hanikah, a potom u Kuršumliju medresu, gdje uči kod znamenitog muderisa Mehmed-ef. Kučuka.
Godine 1837. put ga vodi u Istanbul, u Hekim-Čelebi medresu, gdje provodi više od decenije. Vraća se u Bosnu sredinom 1850-ih, prateći hadžije koje su se vraćale iz Meke. Ubrzo postaje tražen: hadžije iz Bosanskog Novog nagovaraju ga da preuzme muderislučko mjesto; u Sarajevu je, nakon smrti Mehmed-ef. Kučuka, upražnjeno i mjesto muderisa u Kuršumliji. Nakon sporazuma s Novljanima, 1852. preuzima Kuršumliju, a već iduće godine postaje i imam Arebi-atik džamije.
Njegov intelektualni profil nije bio samo medreski. Kao muderis, postaje i član Prosvjetne komisije (1869), zadužene za nadzor škola i biblioteka, planiranje finansija i kontrolu njihova trošenja, zahvat koji pokazuje svijest o sistemskoj reformi znanja. U doba reformâ (tanzimata), to je bila ključna kompetencija: razumjeti da vjera ne opstaje samo u ritualu, nego i u institucijama znanja.
Godine 1856. smijenjen je sarajevski muftija Muhamed Šakir-ef. Muidović; na njegovo mjesto postavljen je Mustafa Hilmi-ef. Hadžiomerović, već afirmisan kao pravnik i pravno-politički razborit učenjak. Kulminacija njegovog autoriteta dolazi devegtog februara 1882., kada ga šejhu-l-islam dekretom ovlašćuje „da sve vjerske stvari i sve šerijatske poslove izviđa i vrši i da za okružja i kotare sposobne kadije postavlja i imenuje“, s povjerenjem nad Vrhovnim šerijatskim sudom. Rumelijski kadi-asker imenuje ga sarajevskim kadijom sa pravom postavljanja kadija po okruzima i izdavanja murasela.
Time je, i formalno, na prostoru Bosne i Hercegovine dobio nadležnosti analogne muftijstvu u Bugarskoj i Rumeliji: prelazno rješenje koje je potvrđivalo Carigrad, ali se moralo ostvarivati pod novim političkim nebom.
Berlinski poredak je muslimanima garantovao očuvanje duhovne veze s halifom, ali realnost okupacije je prekidala tokove. Prema analizama osmanske i austrougarske korespondencije, Beč je ciljano radio na otcijepljenju bosanskih muslimana od Mešihata u Istanbulu, jer je time pod svoju upravu mogao staviti vakufsku imovinu i vjersku administraciju.
U tom smislu su i misije generala Filipovića i fra Grge Martića, kao i „delegacije muslimana“ sa 58 potpisa lojalnosti Habsburškoj kruni, bile instrumenti legitimiranja odvajanja. Kada je Portom imenovani Ahmed Šukri-ef. 1880. trebao doći za bosanskog muftiju, Beč je spriječio njegov dolazak. Carigrad je potom, kako bi osujetio bečke planove, 1882. proširio ovlasti sarajevskom muftiji Hadžiomeroviću.
No Austro-Ugarska je uzvratila potezom koji će oblikovati budućnost: carskom odlukom 17. oktobra 1882. imenuje Mustafu Hilmi-ef. Hadžiomerovića za prvog reisu-l-ulemu Bosne i Hercegovine, a uz njega i četvericu članova Ulema-medžlisa (Hasan ef. Pozderac, Mehmed Nezir ef. Škaljić, Nuri ef. Hadžović, Husein ef. Ibrahimović).
Svečano ustoličenje prvog reisa održano je 15. decembra 1882. u sarajevskom Konaku. Time prestaju sve ingerencije istanbulskog šejhu-l-islama nad islamskim životom u Bosni: rađa se Rijaset Islamske zajednice kao domaća, samoupravna struktura.
Ovaj rez nije bio bez otpora. Za dio uleme i živalj, vezanih za Carigrad, odvajanje je značilo raskid kontinuiteta i rizik skretanja s puta. Drugi su u tome vidjeli zrelost: sposobnost da se vjerski život uredi autonomno, bez odricanja od univerzalnosti islama. U pozadini je stajalo pitanje: može li muslimanski kolektiv živjeti vjeru izvan islamske države, pod hrišćanskom vlašću? Hadžiomerović je ponudiopragmatičan i pravno čist odgovor.
U prijelaznoj etapi, 22. marta 1882., Hadžiomerović je imenovan bosanskim muftijom, prvo imenovanje te vrste za čitavu Bosnu i Hercegovinu (ranije su muftije bile gradske). Time mu je šejhu-l-islam predao u ruke de facto organizaciju vjerskog života: imenovanje vjerskih službenika i kadija, rješavanje sporova, predavanje u Gazi Husrev-begovoj medresi. To je bio juristički most ka uspostavi domaće vjerske hijerarhije, koja će pola godine kasnije dobiti carsku formalizaciju.
Simbolika nije nevažna: dekret o postavljenju za reisa pisan je latinicom na bosanskom jeziku, znak vremena i administativne modernizacije u kojoj će Islamska zajednica morati znati govoriti više „pravnih jezika“.
Austro-Ugarska je isprva insistirala da plaće vjerskim službenicima dolaze iz državne kase, ne samo kao puka fiskalna operacija, nego i kao način nadzora. Porti to nije bilo prihvatljivo, tražila je potvrđivanje dekreta u Istanbulu; Beč je to odbijao. Na tom užarenom polju, reis Hadžiomerović pokušava pravnim mišljenjima (fetvama) i administrativnim potezima očuvati unutrašnju autonomiju zajednice, istovremeno štiteći red, vakufe i kadijski sistem.
U vjerskopravnoj praksi reisa Hadžiomerovića posebno se pamte dvije linije mišljenja. Prva, fetva o mezarjima: nakon proteka izvjesnog vremena, dozvoljeno je kopati i ponovo koristiti mezarja, odgovor na urbani rast i prostorne pritiske, izveden iz klasičnih pravnih principa o javnom interesu (maslaha) i racionalnom upravljanju vakufskom imovinom.
Druga, fetva o služenju austrougarske vojske (povodom vojnog zakona iz 1881.): muslimani su dužni poštovati zakon zemlje u kojoj žive i mogu služiti u nemuslimanskoj vojsci, pod uslovom pravednosti vladara i slobodnog obavljanja vjerskih dužnosti. Time je reis otvorio pravni horizont za lojalnost državi bez odricanja od vjere, ključan koncept za opstanak zajednice.
U širem smislu, te fetve su odgovorile na tada žestoku raspravu: je li dopušteno živjeti pod nemuslimanskom vlašću? Šta je danas dār al-islām, teritorij muslimanskog vladara ili teritorij vjerskih sloboda? U epohi kolonijalnih lomova i autoritarnih režima nominalno muslimanskih elita, mnogi učenjaci redefiniraju kriterij: dār al-islām je onaj prostor gdje je islamska praksa slobodna i zaštićena.
U tom ključu, Bosna pod Austro-Ugarskom, sa svim napetostima i kompromisima postaje pozitivni primjer u odnosu na sudbine muslimana u susjednoj Srbiji ili Crnoj Gori. U realpolitici kraja 19. stoljeća, to je bila najmanje loša i pravno najodrživija opcija.
Okupacija je izazvala talas hidžre: hiljade muslimana napuštaju domove, odlaze prema osmanskim krajevima, vođeni strahom i nesigurnošću. Reis Hadžiomerović, reformističkog senzibiliteta i hladne pravne glave, suprotstavlja tom zovu argument ostanka. Ako se zajednica isprazni, vatan (domovina) gubi ljude, vakufe, znanje i institucije. Ako ostane, može kontinuirati vjeru, školovati ulemu (Austro-Ugarska 1887. otvara Šerijatsku sudačku školu), održati vakufe i kadije, te voditi dijalog o pravnoj zaštiti islamske prakse. To je bio strategijski izbor: ne abdicarati pred historijom, nego ukorijeniti islam u novom poretku i time sačuvati kolektivni identitet.
Osnivanjem Ulema-medžlisa (1882) kao vrhovnog tijela za vjerska pitanja, imenovanjem reisu-l-uleme i formalnim ustoličenjem u Konaku 15. decembra 1882, postavljena je arhitektura koja i danas nosi Islamsku zajednicu u BiH. Ne radi se samo o titulama, radi se o poretku nadležnosti: od imama i hatiba, preko muderisa do kadija i reisa, sa internim procedurama provjere znanja, muraselama, budžetskim planiranjem, zaštitom vakufske imovine i osjetljivom ravnotežom prema državnim organima. Ta ravnoteža, autonomija iznutra, koegzistencija izvana, bit će ispitivana kroz 20. stoljeće, u vrijeme monarhije, rata, socijalizma i nove države.
Austrougarske vlasti ocjenjivale su reisu-l-ulemu kao „lojalnog, privrženog i pouzdanog“. No njegova lojalnost nije bila ideološka, nego pravna: lojalnost zakonu koji štiti javni red i omogućava prakticiranje vjere. Tu mjeru je dosljedno primjenjivao: poštovati državu i zahtijevati da ona poštuje vjersku autonomiju. Kada je Porta tražila potvrđivanje dekreta, a Beč odbijao, reis je držao institucije na okupu, izbjegavajući otvorene lomove, ali ne pristajući da Islamska zajednica bude puko odjeljenje državne birokratije.
Savremenici ga pamte kao učenjaka temeljnog znanja, posebno u šerijatskom pravu i hadisu, s izuzetnim poznavanjem biografija ashaba i ravija. U privatnom životu, skroman: slobodno vrijeme provodio je obrađujući svoje imanje u Lješevu kod Sarajeva. Takva je bila i njegova javna gesta: umjerenost u izričaju, čvrstina u principima. U 66. godini postaje reis; 11 godina vodi Zajednicu; 1893. povlači se, a 10. februara 1895. preselio je na bolji svijet, u Sarajevu.
Iza njega je ostala institucija: Rijaset i Ulema-medžlis kao trajni okvir. Ostao je pravni horizont, logika da se vjera čuva kroz zakon, institucije i razborite fetve. I konačno, ostao je kriterij dār al-islāma: tamo gdje je sloboda vjere, tamo je i prostor života islama, pa makar vladar bio nemusliman, pod uslovom pravde i sigurnosti.
Izvor: Bosna.hr