U jeku brutalnog izraelskog napada na Gazu, gdje svakodnevno ginu civili, uključujući djecu i žene, mnogi muslimani širom svijeta suočavaju se s teškim moralnim pitanjem: da li je odlazak na umru, dok se dešava genocid nad Palestincima, duhovno dosljedan, etički opravdan ili politički neutralan čin?
Autor: Nedžad Smailagić
Slike razorenih domova, bolnica, srušenih škola i beživotnih tijela iz Gaze ne mogu ostaviti ravnodušnim nikoga — a posebno ne muslimane, čiji vjerski identitet neraskidivo vezuje osjećaj pravde, suosjećanja i brige za ummet (zajednicu).
Odlazak na umru je vrijedno djelo u islamu, sunnet i prilika za duhovno čišćenje. Međutim, danas nije više moguće u potpunosti odvojiti vjerske obrede od političkog konteksta. Umra nije farz (obaveza), već preporučen (mustehab) ibadet. Musliman koji iz vjerskih pobuda ide na umru, s iskrenim nijjetom, nije grješan, čak i ako sistem oko svetih mjesta ima političke mrlje.
Mnogi savjesni muslimani odgađaju umru kao vid tihog bojkota i solidarnosti sa Gazom. Mnogi vjernici postavljaju sebi pitanje: Mogu li obaviti umru s potpunim duhovnim mirom, dok braća i sestre u Gazi žive pod bombama?
Musliman se može zapitati: Da li moj ibadet nesvjesno jača one koji šute na krv djece Gaze? Odgađanje umre može biti moralni protest bez kršenja vjerskih normi. Odlazak uprkos situaciji može se opravdati ako osoba to čini srcem, svjesna kontradiktornosti i traži oprost i uputu.
Saudijska Arabija i zaljevske monarhije većinom šute na genocid u Gazi, a neke i otvoreno sarađuju s Izraelom. Neki muslimani postavljaju pitanje u vezi sa stavom Saudijske Arabije, zemlje domaćina svetih mjesta.
Saudijske vlasti su optužene za pasivnost, a ponekad i za otvorenu ekonomsku i diplomatsku saradnju s Izraelom. Novac koji hodočasnici troše (vize, smještaj, usluge) direktno puni budžet tih režima, koji ne koriste taj novac za pomoć Palestini.
Oni koji razmatraju bojkot umre (ili hodočašća općenito) to ne čine iz nepoštovanja prema svetim mjestima, već kao oblik savremene duhovne pobune — poruke da ummet nije slijep ni nijem.
S druge strane, mnogi učenjaci i vjernici ističu da odlazak na umru nije čin podrške političkom sistemu, već čin obožavanja Allaha. Oni vjeruju da je dova koju vjernik može uputiti u Mekki i Medini najmoćniji glas za Palestinu.
Za njih, umra u ovom trenutku nije bijeg od stvarnosti, već način da se u svetim mjestima prizove Božija pravda i milost za narod Gaze.
Ko upravlja hotelima u Meki? I zašto je to važno za savjesne muslimane?
Hoteli u Meki su većinski u vlasništvu arapskog kapitala, ali kroz franšize i globalne investicione fondove uključuju i indirektni zapadni (pa i jevrejski) kapital – što za mnoge savjesne muslimane otvara teška etička pitanja.
Iako su gotovo svi hoteli u Meki smješteni na zemljištu koje je u vlasništvu saudijskih firmi (poput Binladin Group ili Kingdom Holding), njihovim poslovanjem upravljaju veliki međunarodni hotelski lanci – kao što su Hilton, Fairmont, InterContinental, Accor, Rotana i drugi.
Ovi hoteli funkcionišu putem franšiznog modela: brend i menadžment su strani, ali vlasništvo ostaje u rukama lokalnih ili zaljevskih firmi.
Ne postoji direktno izraelsko vlasništvo nad hotelima u Meki, ali za mnoge muslimane koji prate globalna dešavanja, prisustvo zapadnog kapitala – makar i posredno – otvara moralna i etička pitanja, posebno u svjetlu brutalne agresije na Gazu.
Međutim, u pozadini svega stoji složena mreža globalnog kapitala: Glavni investitori su saudijski, katarski i emiratski fondovi, ali Kroz globalne berze prisutni su i zapadni investicioni fondovi kao što su BlackRock i Vanguard – fondovi koji sadrže i kapital jevrejskih i prozapadnih ulagača, pa i iz zemalja koje otvoreno podržavaju Izrael.
Moralna dilema u vremenu moralnih kriza
Iako ne postoji direktno izraelsko vlasništvo nad hotelima u Meki, savremeni muslimanski um ne razmatra više samo ono što je formalno, nego i ono što je suštinski. Svijet globalne ekonomije danas je isprepleten do te mjere da granice vlasništva, profita i odgovornosti više nisu jednostavne. Kapital ne nosi pasoš, ali nosi posljedice.
Za mnoge muslimane koji prate globalna dešavanja, činjenica da dio profita međunarodnih hotelskih brendova može završiti u fondovima ili institucijama koje podržavaju okupaciju, apartheid ili ratne zločine nad Palestincima, nije beznačajna.
To ne znači da je odlazak na umru čin saradnje s agresorom – ali znači da ništa više nije bez konteksta. Duhovno putovanje danas, više nego ikada, uključuje i etičku refleksiju o tome koga direktno ili indirektno podržavamo.
Uprkos svemu, ići na umru nije grijeh, ali danas to nije moralno neutralna odluka. Ko odluči da ide – neka to bude sa iskrenim nijjetom.
Izvor: Sandzacke.rs