Prije 101 godinu počinjen je masakr nad Bošnjacima u Šahovićima, selu kod Bijelog Polja u Crnoj Gori. Pokolj koji se zbio između devetog i 10. novembra 1924. označen je kao najveći zločin nad muslimanskim stanovništvom u mirnodopskim uslovima unutar Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
Tačan broj žrtava nikada nije utvrđen; procjene variraju od stotinu do čak 1.500 ubijenih. Posljedice su bile trajne: čitav kraj je etnički izmijenjen, nazivi sela izmijenjeni a veliki broj preživjelih Bošnjaka napustio je rodne krajeve.
Povod za krvavi pohod bio je ubistvo Boška Boškovića, načelnika Kolašinskog okruga, do kojeg je došlo početkom novembra 1924. Javnim prostorom brzo je kružila verzija da je ubistvo izvršio komita Jusuf Mehonjić, koji se u vrijeme zločina nije nalazio u tom kraju. Na sahrani Boška Boškovića držani su vatreni govori u kojima je pozivano na osvetu, riječi koje su ubrzo prerasle u naređenje za masovno nasilje. Prema svjedočenjima, načelnik sreza Nikodim Cemović dao „odriješene ruke“ za osvetu u roku od 24 sata.
U noći između devetog i 10. novembra krenulo je oko 2.000 dobro naoružanih napadača prema bošnjačkim selima Šahovići i Pavino Polje, sela koja su nekoliko dana ranije bila razoružana od strane vlasti. Vlasti su, navodno, uzimale taoce navodeći „zaštitu“, ali su mnogi taoci ubijeni. Preživjeli su uspjeli da se otkupe, dok je jedno 13-godišnje dijete spasio pravoslavni mještanin, prilikom čega je i sam spašavatelj skoro stradao.
Razmjere pohoda i brutalnost činova zgrozili su mnoge. Prema izvještaju načelnika pljevaljskog okruga, ubijeno je približno 120 Bošnjaka i zapaljeno oko 45 kuća. Milovan Đilas, koji je kao jedan od prvih javno pisao o događaju, tvrdi da je broj ubijenih mnogo veći, više od 350 ljudi, te navodi masovna silovanja, pljačke i paljevine. Drugi izvori govore o najmanje 500 ubijenih i zaklanih, dok reis-ul-ulema Džemaludin Čaušević pominje preko hiljadu žrtava. Neusklađenost podataka i politička atmosfera tog vremena otežale su pouzdano utvrđivanje stvarnog broja žrtava.
Pokolj je izazvao gotovo potpuno iseljavanje bošnjačkog stanovništva iz Vraneške doline i šireg Bjelopoljskog okruga. Prema statistikama, samo sa područja Šahovića i Pavina Polja nestalo je više od 2.500 muslimana između popisa iz 1921. i 1931. godine. Mnogi su otišli u Tursku, dio se naselio u Pljevlja, Sarajevo i istočnu Bosnu, a stotine porodica primile su utočište u mjestima oko Brčkog (Gornji Rahić, Maoča, Čelić), gdje su potomci prognanih i danas prisutni, naprimjer, u selu Islamovac.
Argument da je riječ o spontanoj “osveti“ ne drži pri dubljem pregledu okolnosti. Postoje mnogi dokazi koji upućuju na temeljitu organizaciju: formiranje dobro naoružanih grupa, prisutnost istaknutih crnogorskih funkcionera i oficira na čelu pohoda, dolazak policijskih pojačanja i vojske iz okolnih mjesta. Među imenima koja se pominju u izvorima su Nikola Đilas, Sekula Bošković i Dimitrije Redžić, rezervni i penzionisani oficiri koji su, kako svjedoče izvori, predvodili napadače. Dodatna podrška administrativnih i lokalnih poglavara ukazuje da se nasilje nije desilo bez znanja ili saglasnosti dijela državnih struktura.
Jedan od učesnika, Grujica Ašanin, kasnije je opisivao atmosferu koja je dovela do masakra: govor na sahrani koji je pozvao na osvetu, izdavanje „odriješenih ruku“, te odluka da se “očiste“ muslimanska sela. Njegova svjedočanstva i izvještaji iz novina tog vremena ukazuju na planiranu kampanju paljenja, pljačke i ubijanja koju vlasti nisu efikasno spriječile.
Nakon zločina uslijedile su mlake reakcije nadležne vlasti. Država je svela odgovornost na niz žandara i zatvorskih stražara te simbolično kaznila tek nekoliko nižih službenika. Okružni načelnik Nikodim Cemović penzioniran je, ali istrage koje bi rasvijetlile istinske organizatore i počinitelje nisu sprovedene. Protesti u Pljevljima i obraćanja u Narodnoj skupštini ukazivali su na nezadovoljstvo i zahtjeve za pravdom, ali bez suštinskih posljedica po odgovorne. U tom kontekstu, nekažnjavanje i relativiziranje zločina omogućilo je da trauma i stradanje preživjelih ostanu bez institucionalne satisfakcije.
Posljedice šahovićkog pokolja bile su demografski i kulturno katastrofalne. Prema dokumentima iz kasnijih godina, od 1924. do 1930. iz Bjelopoljskog okruga iseljeno je oko 1.260 bošnjačkih kuća, što, računajući prosječno šest članova domaćinstva, daje brojku od oko 7.500 ljudi. Mnogi su ostavili imanja bez nadoknade. Pokolj je dodatno zacementirao osjećanje nepravde i straha među Bošnjacima tog kraja; razaranje društvenih veza, prisilne migracije i gubitak doma postali su sastavni dijelovi kolektivne memorije.
Izvor: Bosna.hr