Ono što se u Srebrenici dogodilo u julu 1995. najavljeno je u dva dokumenta usvojena još 1992. godine, a postupno realizovano u godinama koje su slijedile. Skupština “Srpske Republike BiH” na 14. sjednici održanoj 16. maja 1992. usvaja šest strateških ciljeva srpskog naroda. Strateški cilj broj 3 nalaže eliminisanje rijeke “Drine kao granice koja razdvaja srpske države” – Republiku Srbiju i Republiku Srpsku.
General Ratko Mladić, komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS), 19. novembra 1992. potpisuje Direktivu broj 4 kojom definiše način ostvarenja trećeg strateškog cilja: “Neprijatelju nanositi što veće gubitke i prisiliti ga da sa muslimanskim stanovništvom napusti prostore Birača, Žepe i Goražda” u Istočnoj Bosni.
Kao rezultat vojnih akcija na realizaciji Direktive broj 4, a u nastojanju da se ostvari strateški cilj broj 3, u zimu 1992/93. desetine hiljada stanovnika etnički očišćenih muslimanskih naselja u dolini rijeke Drine nalazi utočište u enklavama Srebrenica, Žepa i Goražde.
Suočen sa galopirajućom humanitarnom katastrofom u srebreničkoj enklavi u kojoj je utočište našlo oko 40.000 izbjeglica, Vijeće sigurnosti UN 16. aprila 1993. usvaja Rezoluciju 819 kojom Srebrenicu proglašava prvom “zaštićenom zonom” u Bosni i Hercegovini.
Predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić 8. marta 1995. potpisuje Direktivu broj 7 kojom nalaže “stvaranje uslova totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi.”
Komandant Drinskog korpusa VRS izdaje 6. jula 1995. naređenje za operaciju “Krivaja ’95” što je kodno ime za napad na Srebrenicu. Pošto je izostao ozbiljan otpor, kako Armije BiH tako i Holandskog bataljona u enklavi i NATO avijacije iz vazduha, Mladićeve snage su 10. jula došle nadomak Srebrenice i više im ništa nije sprečavalo ulazak u nebranjenu “zaštićenu zonu”.
11. juli 1995. godine
Uspaničeno stanovništvo enklave, uglavnom žene, djeca i stariji, traže zaštitu u bazi Holandskog bataljona u Potočarima. Oko 15.000 muškaraca, vojnika i civila, okuplja se u selima Šušnjari i Jaglići, gdje formiraju kolonu u namjeri da se probiju do Tuzle, na teritoriju pod kontrolom Armije BiH.
U poslijepodnevnim satima 11. jula general Ratko Mladić trijumfalno ulazi u sablasno praznu Srebrenicu i pred kamerama najavljuje “osvetu Turcima”. Iste večeri u hotelu “Fontana” u Bratuncu Mladić iskaljuje gnjev na komandantu Holandskog bataljona, pukovniku Thomu Karremansu. Kasnije te večeri Karremans se vraća u hotel “Fontana” sa učiteljem Nesibom Mandžićem, nevoljnim predstavnikom 25.000 izbjeglica u Potočarima. Mandžiću i izbjeglicama Mladić nudi da izaberu hoće li “opstati ili nestati.”
12. juli
Predstavnici izbjeglica iz Potočara – Ćamila Omanović, Ibro Nuhanović i Nesib Mandžić – na novom sastanku u hotelu “Fontana” suočeni su sa istom Mladićevom ponudom: da biraju hoće li “opstati ili nestati”. Oko podneva u Potočare stižu prvi autobusi i kamioni za transport izbjeglica na teritoriju pod kontrolom Armije BiH. U vozila, međutim, mogu da uđu samo žene, djeca i starci, dok se muškarci vojnog uzrasta odvode u takozvanu Bijelu kuću prekoputa baze UN. Prije ulaska u kuću, prinuđeni su da odbace lične stvari i dokumenta.
Pripadnici UNPROFOR prate prvi konvoj sa izbjeglicama do linije razgraničenja, ali im srpske snage oduzimaju vozila, oružje i opremu tako da se u bazu, kako je opisao jedan od njih, vraćaju “u gaćama”. Komanda Holandskog bataljona odustaje od daljeg praćenja konvoja.
Mladić dolazi među izbjeglice u Potočarima, uvjerava ih da im se neće ništa loše dogoditi i da će oni koji žele biti evakuisani. Opominje roditelje da paze da im se djeca ne izgube. Iza Bijele kuće holandski vojnici nalaze leševe devet ubijenih muškaraca. Holandski poručnik snima tijela ubijenih, ali te fotografije nisu nikada viđene: film je, navodno, uništen pri razvijanju u vojnoj laboratoriji u Holandiji.
13. juli
Nastavlja se deportacija žena i djece iz Potočara, u konvojima bez pratnje UN. Kolona koja se probija kroz šume izložena je neprestanoj paljbi iz artiljerije i protivavionskih topova. Srpske snage organizuju zasjede na trasi kojom prolazi kolona. Prerušeni opremom otetom od snaga UN, srpski vojnici pozivaju ljude iz kolone na predaju. Oni koji su se predali ili su zarobljeni okupljaju se na livadi kod sela Sandići i na fudbalskom igralištu u Novoj Kasabi.
Šesnaest muškaraca iz kolone, zarobljenih u području Konjević polja, strijeljano je na obali rijeke Jadar. Oko 1.000 zarobljenika sa livade u Sandićima i drugih mjesta okupljanja prebačeno je u skladište poljoprivredne zadruge u Kravici, gdje u poslijepodnevnim satima 13. jula počinje masakr koji se nastavlja do jutra sljedećeg dana. Oko 4.000 zarobljenika prebačeno je u Bratunac i smješteno u zgradu osnovne škole, hangar, fudbalsko igralište i druge objekte. Oni za koje nije bilo mjesta u improvizovanim zatočeničkim centrima, proveli su noć u autobusima parkiranim u centru Bratunca. Do jutra je u školi, hangaru, igralištu i autobusima ubijeno više desetina zarobljenika (http://srebrenica.sense-agency.com)