Piše: Esad Rahić
Uz dužno poštovanje prema bratskom albanskom narodu, koji veoma cijenim, moram ukazati na jedan fenomen u Sandžaku vezan za albansku narodnu nošnju. Primjećujem da svaka fotografija ili likovni prikaz koji imaju historijsku vrijednost se olahko i brzopleto tumači, u pogledu nacionalne pripadnosti lica sa fotografija i crteža ili umjetničkih slika, na osnovu odjeće koja se nalazi na licu ili licima na njima prikazanim.
Svi smo mi u većoj ili manjoj mjeri prihvatili mnoštvo turskih odjevnih predmeta i nosimo ih vijekovima, ali nas ta odjeća ne čini Turcima.
Kada pogledate slike kneza Miloša Obrenovića sa turbanom i turskom odjećom, koju je on rado nosio, onaj ko ga ne prepoznaje, brže-bolje bi zaključio da je u pitanju Turčin, ali odjeća nije Milošu smetala da i dalje ostane Srbin u punom smislu te riječi.
Albanska nošnja je bila veoma popularna u Sandžaku i kod sandžačkih Bošnjaka i kod sandžačkih Srba. Čakšire, ćulafe (ćulahe), fermane i druge odjevne predmete koji su danas karakteristični samo za albanski narod kao tradicionalna nošnja, bili su omiljena odjeća i mnogih sandžačkih Bošnjaka i Srba. Naročito Pešterski Srbi su u ogromnom broju nosili ovu istu odjeću, ili na primjer Srbi Ravići u novopazarskom selu Pope.
Ova odjeća, koju su donijeli pešterski Malisori nakon doseljavanja na Pešter, je bila topla, jeftina, izrađivana u kućnoj radinosti, i kao takva svojevremeno je bila ekonomična i popularna. Zato su je prihvatili i pripadnici drugih naroda koji nastanjuju Sandžak i samim tim postala je dio folklora i tradicije svih Sandžaklija.
Izvor: Sandzacke.rs