Sutra Novi Pazar obilježava pet vjekova Altun-alem džamije. Pet stotina godina. Dovoljno dugo da preživi carstva, ideologije i sve ono što je historija bacala na ovaj grad i ovaj narod. I u tom kontekstu, jedino što je logično jeste radost, zahvalnost i ponos. Umjesto toga, dobili smo polemiku o zahvalnici.
Piše: Nedžad Smailagić
Muftija Mevlud Dudić najavio je da će zahvalnica za rekonstrukciju biti uručena Gradu Novom Pazaru, odnosno gradonačelniku Nihatu Biševcu. Grad je finansijski učestvovao u obnovi. Ministarstvo turizma je pomoglo. Džamija je obnovljena. U normalnom društvu tu bi priča završila: zajednički uspjeh, zajednička zahvalnost, okretanje budućnosti.
Ali Novi Pazar, politički gledano, nije normalno društvo. Barem ne još uvijek.
Stvar je, naizgled, jednostavna. Međutim nije baš tako jednostavna kako Fahrudin Kladničanin pokušava predstaviti javnosti u svom tekstu na društvenim mrežama, i tu počinje problem. Kladničanin u svom pristupu pokušava jednu složenu institucionalno-političku situaciju svesti na jasnu moralnu podjelu, čime se gubi više nivoa koji ovu priču zapravo čine složenom.
U pozadini su dugogodišnji odnosi Islamske zajednice i lokalne vlasti u Novom Pazaru, stare tenzije između SDP-a i SPP-a, ali i snažna simbolika same Altun-alem džamije i svega što je Muamer Zukorlić ostavio iza sebe. Kada se sve to svede na jednu jednostavnu moralnu formulu, ne dobijamo jasnoću nego upravo suprotno: zamagljuje se ono što je zaista važno.
Zahvalnica na pogrešnom mjestu
Odluka Mevluda Dudića da zahvalnicu Nihatu Biševcu uruči u haremu Altun-alem džamije otvorila je pitanje koje nadilazi samu ceremoniju. Ne zato što zahvalnost nije opravdana, jeste. Već zato što mjesto i kontekst mijenjaju značenje čina.
Harem u kojem je ukopan Muamer Zukorlić nije samo prostor. To je simbol. To je sjećanje. To je, za mnoge, linija dostojanstva. I tu počinje problem.
Jer oni koji danas brane ovaj potez svode ga na tehničko pitanje zahvalnosti. A nije. Kao što ni kritika nije uvijek puka zloba ili botovska stvar. Nije isto uručiti zahvalnicu bilo gdje i uručiti je u haremu gdje je ukopan velikan kakav je bio Muamer Zukorlić – čovjek koji je godinama bio otvoreni protivnik politike i struktura Sandžačka demokratska partija, upravo onih kojima se danas upućuje priznanje. Taj čin nosi simboliku i mora biti pažljivo promišljen. Ne zbog politike, nego zbog osjećaja dijela zajednice.
Ako Islamska zajednica želi biti iznad politike, mora pokazati veću osjetljivost prema simbolima koji nose težinu zajedničkog pamćenja. Ako, pak, želi novu vrstu odnosa s vlastima, onda to mora jasno reći, bez skrivanja iza ceremonija.
Mezar kao politički argument
No, tu polemika ne završava. Dio javnosti otišao je korak dalje, koristeći mezar muftije Zukorlića kao argument protiv same zahvalnosti. Na prvi pogled, to zvuči kao pitanje pijeteta i poštovanja. U suštini, međutim, radi se o nečem sasvim drugom. Radi se o pokušaju kontrole nad simbolima i poruci koja kaže: ovo je naše, a vi ste samo gosti.
To nije čast rahmetliji. To je instrumentalizacija njegova lika i naslijeđa u dnevnopolitičke svrhe. A upravo su to oni koji danas najglasnije govore o poštovanju njegova naslijeđa počeli raditi, pretvarajući ga u politički alat svaki put kada im to odgovara.
Islamska zajednica i opasnost od politizacije
No polemika oko zahvalnice nije ni jedina ni najvažnija stvar o kojoj treba govoriti. Iza nje krije se mnogo ozbiljnije pitanje koje javnost sve glasnije postavlja: gdje zapravo stoji Islamska zajednica kada je riječ o njenoj distanci od politike i centara moći?
Kada Mevlud Dudić govori o saradnji s vlastima, to u ovom trenutku i ovom kontekstu više ne zvuči kao neutralna institucionalna komunikacija. To sve više liči na kontinuitet političkog približavanja strukturama moći u Beogradu i njihovim lokalnim partnerima. I tu nastaje pravi problem. Nije sporno da Grad ili država pomognu obnovu džamije. Sporno je kada Islamska zajednica počne djelovati, ili makar izgledati, kao produžena ruka jedne političke opcije.
Jer Islamska zajednica mora biti iznad toga. Ne zbog politike, nego zbog povjerenja koje generacijama gradi s vjernicima.
Paradoks koji boli
U cijeloj ovoj priči postoji jedan bolan paradoks. Oni koji danas kritikuju zahvalnicu često to rade iz čisto političkih razloga, ali isto tako, oni koji je brane ignorišu širi problem političkog približavanja Islamske zajednice centrima moći. Između te dvije krajnosti ostaje prazan prostor u kojem bi trebala stajati nezavisna, dostojanstvena i jednako distancirana Islamska zajednica koja ne duguje ništa nijednoj stranci ni nijednom gradonačelniku.
Altun-alem džamija nije partijska centrala. Nije politička tribina. Ona je vakuf koji nadilazi svaku vlast, svaku stranku i svaki trenutni politički interes. Pet vjekova njenog postojanja ne mogu i ne smiju biti svedeni na polemiku o tome ko će kome uručiti zahvalnicu i ispred čijeg mezara.
Pitanje koje ostaje
Na kraju, ostaje jedno pitanje koje se nameće samo od sebe. Šta zapravo želimo? Gradsku vlast koja se raduje obnovljenim simbolima svoje historije i kulture, ili vlast koja svaku obnovu pretvara u novu liniju podjele?
Altun-alem džamija je preživjela pet vijekova jer nije pripadala nikome pojedinačno. Onog trenutka kada počne pripadati “našima” ili “njihovima” izgubiće ono što je čini velikom. Preživjela je carstva, države i ideologije koje su mislile da su vječne. Preživjeće i ovu sitnu politiku, u to nema sumnje.
Pitanje je samo hoćemo li mi preživjeti sami sebe.
izvor: Sandzacke.rs