Postoje institucije koje traju generacijama. I postoje institucije koje se troše za mandata dva. Državni univerzitet u Novom Pazaru, nažalost, spada u ovu drugu kategoriju.
Piše: Elijas Rebronja
Autonomija univerziteta je sveta stvar. U demokratskim društvima, ona je garant akademske slobode, nezavisnosti nauke i dostojanstva obrazovanja. Ali šta kada se autonomija pretvori u paravan za bezakonje? Šta kada postane alibi za privatizaciju javne institucije? Šta kada se njome brani nepotizam koji bi u bilo kojoj normalnoj državi doveo do momentalne smjene cijelog rukovodstva?
Upravo to se događa na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru.
Autonomija ili autokratija?
Ne postoji univerzitet osnovan od strane države koji bi se pozivao na autonomiju, a istovremeno nezakonito radio protiv interesa zaposlenih, studenata, lokalne zajednice — pa i same države. Nepotistička “autonomija” DUNP-a, koji se finansira sredstvima iz državnog budžeta, a pritom je prešao u privatno vlasništvo jedne porodice, nije nešto što je utemeljeno na zakonima naše društvene zajednice.
To je paravan. Dimna zavjesa. Pravni trik kojim se ne štiti sloboda već se brani privilegija.
Autonomija ne znači proizvoljnost. Ona ne znači da rektora postavlja Senat, a Senat bira rektora u začaranom krugu koji je — hajde da budemo iskreni — kriminalni sistem. Autonomija nije sistemska eliminacija profesora koji ne mogu doći do višeg zvanja jer su putevi zatvoreni za sve osim izabranih. Autonomija nije ni to što samo rektorica i njen brat imaju zvanja i mogućnost ponovnog izbora.
To nije autonomija. To je uzurpacija.
Prinudna uprava ili prinudna šutnja?
Država — tačnije, Ministarstvo prosvjete — našla se u čudnoj poziciji. Umjesto da riješi problem, ona se bavi igrokazom: šta je “starije”, prinudna uprava ili nezakonit rad? Je li važnije poštovati formu ili suštinu? Koji zakonski članak važi, a koji je prevaziđen?
Ovakvo presipanje iz šupljeg u prazno nije rješenje. To je samo novo gubljenje vremena.
A vrijeme, u ovom slučaju, znači nečiji fakultet, nečija diploma, nečija karijera. Znači budućnost mladih ljudi koji su došli u Novi Pazar sa nadom da će dobiti kvalitetno obrazovanje — ne da budu taoci porodičnog biznisa maskirnog u akademsku instituciju.
Država mora djelovati. I to ne polovično, ne kozmetički, već odlučno: Smijeniti rektoricu i Senat. Imenovati privremene organe upravljanja na šest mjeseci. Sprovesti izbore za nove, legitimne i legalne organe. Alternativa je ukidanje univerziteta. A to ne bi bilo u interesu nikoga — ni studenata, ni grada, ni regiona.
Pobuna prije pobune
Javnost je slabo informisana o jednoj ključnoj činjenici: studenti DUNP-a nisu pokrenuli pobunu. To su učinili njihovi profesori i sindikat zaposlenih — i to mnogo prije nego što su studenti u Srbiji izašli na ulice.
Pobuna na DUNP-u nije bila politička. Bila je profesionalna, etička, egzistencijalna. Profesori su ustali protiv sistema koji ih guši. Studenti su se pridružili kasnije — prvo opštim nemirima u Srbiji, a onda su se vratili izvornom zahtjevu: smjeni Zane Dolićanin.
Usput, sama rektorica je u prvom mahu — vješto ili naivno — pokušala da iskoristi situaciju. Objavila je saopćenje u kojem se kaže:
“Prošireni Rektorski kolegijum DUNP podržava studentske zahtjeve i izražava zabrinutost i iskreno saosećanje sa akademcima koji su bili žrtve fizičkih napada.”
No, ta inicijativa nije prihvaćena. Bilo je previše transparentno šta se dešava: profesori i studenti traže njenu smjenu zbog nezakonitog rada, a rektorki je bitno samo da zadrži poziciju.
Kada se politički vjetar okrenuo, rektorica i studenti vratili su se na početne pozicije. Odustali su od širih tema. Ostali su bez podrške onih koji su ih vidjeli kao politički resurs za vlastite interese.
I sada? Sada ostaje samo da država prestane da se igra i riješi problem.
Vrijeme je za odluku
Nema više prostora za oklijevanje. Nema mjesta za pravdanje procedurama koje su davno izgubile smisao. Nema opravdanja za zaštitu sistema koji je — na licu mjesta, pred očima svih — nezakonit, nemoralan i neodrživ.
Ministarstvo prosvjete mora utvrditi sve nepravilnosti u radu DUNP-a, smijeniti Senat i rektoricu, uvesti privremeni organ upravljanja i omogućiti izbor novih, legitimnih tijela. Nema treće opcije. Nema “autonomije” koja štiti bezakonje. Nema “kompromisa” koji znači nastavak istog.
Šta slijedi?
Ako Ministarstvo ne djeluje, DUNP će nastaviti da tone. Diplomе će gubiti na vrijednosti. Profesori će odlaziti. Studenti će se razočaravati. A cijeli Novi Pazar ostaće s institucijom koja nije ono što je trebala biti: stub obrazovanja, ponos regiona, most ka budućnosti.
Umjesto toga, ostaće prazna ljuštura. Porodični posed maskiran u javnu ustanovu. Spomenik propuštenih prilika. I onda će neko, za deset godina, pisati sličnu kolumnu. Samo što tada neće biti koga više spasavati.
Vrijeme je da država prestane da gleda. Vrijeme je da djeluje. Jer autonomija univerziteta nije pravo da se radi šta se hoće. To je obaveza da se radi kako treba.
Kolumna izražava lično mišljenje autora i ne predstavlja nužno stav redakcije portala Sandžačke.
Izvor: Sandzacke.rs