Postoji jedno tvrdoglavo nerazumijevanje — ili svjesno ignorisanje — među srpskim šovinistima kada je riječ o Bošnjacima: nesposobnost da prihvate da Bošnjaci imaju složenu, ali potpuno koherentnu kulturu sjećanja. Ta kultura obuhvata dvije paralelne historijske istine koje se međusobno ne isključuju, nego dopunjuju.
Piše: Teufik Tahirbegović
Prva istina je antifašistička. Ogroman broj Bošnjaka učestvovao je u Narodnooslobodilačkom pokretu, organizovao ustanke, predvodio jedinice i dao doprinos zajedničkoj borbi protiv fašizma. U Sandžaku su formirane ključne institucije poput ZAVNOS-a, a Dan Sandžaka zato ostaje datum koji danas podsjeća na taj duboki antifašistički temelj.
Druga istina odnosi se na odbranu bošnjačkog stanovništva od četničkih formacija koje su, pod komandom Draže Mihailovića, Pavla Đurišića, Koste Pećanca, Vuka Kalaitovića i drugih, počinile masovne, dokumentirane zločine nad civilima na prostoru Sandžaka i istočne Bosne. Ti zločini imali su obilježja etničkog čišćenja i upravo su oni doveli do formiranja muslimanskih odbrambenih snaga — u literaturi često nazivanih muslimanskim milicijama. Njihova svrha nije bila ideološka, već egzistencijalna: zaštita života, imovine i časti zajednice koja je bila izložena organiziranim napadima.
Zato Bošnjaci u kolektivnoj memoriji baštine i sjećanje na svoje antifašiste i na svoje branioce: Rifata Burdžovića Trša, Murada ef. Šećeragića, Aćif-efendiju Hadžiahmetovića, Hasana agu Zvizdića, Džemaila Koničanina, Sulejman-ef. Pačariza, Mula Jakupa Kardovića i mnoge druge koji su u presudnim trenucima organizovali odbranu od potpunog uništenja. Oni nisu ušli u historiju radi ideologije, već radi prava na opstanak.
Srpski šovinisti ne mogu — ili ne žele — da razumiju ovu dvostruku dimenziju bošnjačkog pamćenja jer insistiraju na pojednostavljenom i selektivnom tumačenju prošlosti, u kojem četnički pokret mora biti prikazan kao “oslobodilački“, bez obzira na stotine službenih dokumenata koji govore suprotno. Za njih je svaka činjenica o bošnjačkom stradanju prijetnja mitu koji pokušavaju održati. Ako priznaju četničke zločine, morali bi priznati da je projekat etničkog čišćenja bio stvaran. Ako priznaju bošnjački doprinos antifašističkoj borbi, morali bi priznati da su Bošnjaci narod duboko ukorijenjen na ovim prostorima.
Odatle proizlazi i uporno nametanje lažne dileme da Bošnjaci “moraju birati“ između antifašističke tradicije i tradicije odbrane. Takva dilema ne postoji. Jedan narod ima pravo da čuva sjećanje na sve svoje žrtve i sve svoje borbe, bez obzira uklapaju li se one u tuđe političke potrebe.
Sve dok u Srbiji postoje nacionalistički i šovinistički krugovi koji relativiziraju četničke zločine i kriminaliziraju bošnjačke odbrambene snage, biće važno ponavljati jednostavnu istinu: Bošnjaci ne duguju nikome izvinjenje za to što pamte svoje mrtve i poštuju svoje branioce.
Ta dvostruka linija sjećanja — i antifašistička i odbrambena — nije proturječje. To je cjelina historijskog iskustva jednog naroda. A da bi je neko razumio, potrebna je hrabrost, intelektualna iskrenost i moralna odgovornost — sve ono što šovinizam, po svojoj prirodi, nikada ne može da ponudi.
Izvor: Sandzacke.rs