Uprkos tome što funkcija ministra bez portfelja ne podrazumijeva direktnu nadležnost za lokalne puteve, ministar Usame Zukorlić i njegov Kabinet za pomirenje, regionalnu saradnju i društvenu stabilnost sve češće se pojavljuju kao ključni akteri u simboličnim infrastrukturnim projektima u Sandžaku. Tako je i posljednji primjer — potpisivanje ugovora o asfaltiranju puta koji povezuje tutinsko selo Paljevo sa Novim Pazarom i Ribarićem — poslužio više kao politički gest nego kao strateška razvojna investicija.
Piše: Nedžad Smailagić
Ministar je, kroz svoj kabinet, obezbijedio gotovo 48 miliona dinara za ovaj lokalni projekat, ne kao resorni ministar za infrastrukturu, već kao neko ko navodno “ulaže u pomirenje i društvenu stabilnost“. Ovakva formulacija otvara brojna pitanja: da li se društvena stabilnost zaista gradi asfaltom? I da li se pomirenje svodi na kratkoročne dionice lokalnih puteva?
Izgradnja lokalnog puta u Paljevu ima značaj za lokalne stanovnike i može na prvi pogled djelovati kao čin dobre volje države. Međutim, ako se uporedi sa stvarnim, višedecenijskim prioritetima općine Tutin — poput gorućeg problema vodosnabdijevanja koji pogađa hiljade ljudi — onda postaje jasno da se radi o simboličkoj mjeri bez stvarne razvojne vrijednosti.
U političkom smislu, ovo nije ništa novo. U Srbiji, a naročito u marginalizovanim regionima poput Sandžaka, investicije u osnovne usluge i infrastrukturu često se predstavljaju kao milost, a ne kao zakonska i državna obaveza. U takvom ambijentu, asfaltiranje jednog seoskog puta proglašava se za čin društvene stabilnosti, dok se istovremeno zanemaruju sistemski problemi: siromaštvo, nezaposlenost, partijsko zapošljavanje, odlazak stanovništva, urušeni komunalni sistem.
Asfaltiranje kratke dionice puta je tehnički jednostavno, politički isplativo i medijski atraktivno. Rješavanje vodosnabdijevanja, s druge strane, zahtijeva dugoročno planiranje, ozbiljna ulaganja i – najvažnije – raskid sa partijskim načinom upravljanja javnim preduzećima. A upravo ta preduzeća u Tutinu već godinama funkcionišu kao servis za uhljebljavanje nesposobnih političkih kadrova, što je ključni razlog zašto grad ni danas nema stabilno vodosnabdijevanje.
U Tutinu već decenijama vlada SDA Sandžaka – politička struktura čije je (ne)upravljanje dovelo do sistemske devastacije lokalne uprave, zaduženosti i paralize institucija. Umjesto da budu pozvani na odgovornost, sada im se omogućava da — uz pomoć republičkog ministra — predstave asfaltiranje kao dokaz “napretka“. Tako se zapravo nagrađuje neuspjeh.
Ovaj put se u javnosti predstavlja kao “ulaganje u društvenu stabilnost i ravnomjerniji razvoj multietničkih sredina“. Takva retorika koristi se da se skrene pažnja sa stvarnog pitanja – zašto građani Tutina nemaju ni osnovne uslove za život?
Ali ključna tačka ovog slučaja je politička pozadina.
SPP, stranka ministra Zukorlića, učestvuje u vlasti sa Srpskom naprednom strankom na republičkom nivou. SDA Sandžaka je, formalno gledano, opozicija u Beogradu, ali u praksi uživa zaštitu upravo te vlasti. Dakle, pomoć koju Kabinet ministra Zukorlića upućuje lokalnoj vlasti u Tutinu – političkom im protivniku – zapravo je dio šireg aranžmana koji služi održavanju statusa kvo u Sandžaku.
Nije riječ o pomirenju građana, već o pomirenju partija radi raspodjele uticaja i budžeta. Asfalt, u ovom kontekstu, nije simbol razvoja, već valuta u političkoj trgovini između lokalne i republičke elite.
Građani Tutina već decenijama svjedoče stagnaciji, urušavanju komunalnih usluga i institucionalnoj neodgovornosti. I dok se simbolično asfaltiraju putevi ka selima, putevi nade i dostojanstva ostaju zatrpani partijskim kalkulacijama. Jer ono što je zajedničko i vlasti i opoziciji u Sandžaku — jeste nedostatak volje da se prekine sa starim modelima klijentelističke politike, čak i kada se isti model sada servira pod etiketom “pomirenja“.
Međutim, teško je ne zapitati se: kakvu poruku šalje odluka da se izgradi lokalni seoski put u Paljevu, dok istovremeno gradska sredina Tutina već decenijama pati od osnovnih infrastrukturnih problema – poput vodosnabdijevanja? U tom svjetlu, izgradnja “nebitnog” puta u selu može poslužiti prvenstveno za jačanje političkog uticaja u zajednicama gdje je podrška slaba ili se želi dodatno učvrstiti baza. Poruka je jasna: “vidite, brinemo o vama”, čak i kada prioritet objektivno ne odgovara stvarnim potrebama.
Fokusiranjem na trivijalne projekte vješto se skreće pažnja sa ozbiljnih pitanja. To je već prepoznata politička taktika: “daj narodu nešto da se priča, a pravi problem se ne dira.” Kada se prioriteti postavljaju protivno stvarnim potrebama građana, to gotovo uvijek znači da odluke nisu vođene javnim interesom, već političkom logikom, interesima uskih elita ili pukim marketingom.
Slučaj sela Paljevo tako postaje ogledalo šireg problema: pokušaj da se gorući problemi jedne lokalne zajednice prekriju tankim slojem asfalta i PR-spotova. A društvena stabilnost? Ona i dalje ostaje krhka, privremena i uvjetovana – baš kao i put kojim dolazi.
Izvor: Sandzacke.rs