Globalna kriza, zbog epidemije koronavirusa i mjera za borbu protiv iste, tek dobija na snazi, a o načinima na koji će se svijet izdići iz trenutnog testa već se raspravlja. Posebno su brojne prognoze da će se svijet u 2020. vratiti razdoblje nacionalnih država. No, nije sve tako jednostavno i već je vidljivo da i globalisti pokušavaju iskoristiti epidemiju za svoje interese. Većina svijeta se zatvorila u sebe, jedna zemlja za drugom, što je situacija koja je početkom ove godine bila nezamisliva.
Zaustavljen ne samo tranzit između država. Svjetska trgovina je djelomično obustavljena, značajan dio industrijske proizvodnje je u mnogim zemljama zaustavljen, a tehnološki i proizvodni lanci globalne ekonomije su prekinuti.
Kao da je netko na ujedinjenu globalnu ekonomiju stisnuo dugme “pauza”. Čovječanstvo je podvrgnuto vanrednom testu na stres, koji se ne može usporediti čak ni s Drugim svjetskim ratom. Ali tada nepovezanost između zemalja nije imala tako ozbiljne posljedice, jer nije bila globalna i međuovisnost nije bila tako snažna. Svijet će izići iz ove krize sa “promijenjenim licem”, ne samo ekonomski, već općenito.
Tokom rasta krize su propale sve globalne organizacije. Tako se sada sve više govori o eri nacionalne zatvorenosti, nacionalnom egoizmu i nacionalnom suverenitetu. Niko ne vjeruje nadnacionalnim strukturama i globalnim organizacijama. Gdje je Evropska unija, što UN i njegovo Vijeće sigurnosti rade? Ništa. Rezolucije se donose videokonferencijama, uz nekoliko izgovorenih riječi, a svaki vođa se pokušava izboriti za svoju zemlju. Ili barem odgovoran vođa, čak i ako donosi šizofrene odluke, poput Jaira Bolsonara, koji od apsolutnog negacionizma proglašava željezni karantin.
Bez obzira na razlike između nedovršene supersile EU i međunarodnih Ujedinjenih naroda, postoji velika sličnost među njima. Obje zajednice su stvorene od zapadne civilizacije i odražavaju njezinu ideju o svijetloj budućnosti, kako za sebe, tako i za čovječanstvo u cjelini. To su zapravo prototipovi globalne vlade, EU na europskoj razini, a UN i Vijeće sigurnosti na globalnoj.
Jasno je da je stepen integracije unutar EU prilično jak, a moć njenog vodstva je velika. S druge strane, države članice Ujedinjenih naroda su ujedinjene s poluapstraktnim međunarodnim pravom i deklarativnom predanošću raznim načelima. Formalno, samo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda bi moglo nekoga kazniti i nekome nešto oprostiti. Ali u sadašnjem obliku je to teško nazvati prototipom svjetske vlade, između ostalog i zato što Rusija i Kina, koje nisu dio zapadne civilizacije, tamo imaju pravo veta.
Međutim, sama ideja Ujedinjenih naroda kao kolektivnog kluba svjetskih sila ima u sebi potencijal svjetske vlade i čvrste nadnacionalne sile. Ali da bi to postala, velike civilizacijske države, prije svega Kina i Rusija, moraju postati sudionici atlantističke igre, što se s Rusijom nije dogodilo čak ni ’90-ih pod “veselim” Jeljcinom.
Ali čak i bez toga je UN dobar način za unapređenje globalizacije, jer se kroz razne ogranke ove organizacije sprovode sve vrste projekata ujedinjenja ljudskog života i svijesti, obrazovanja do ekologije i ljudskih prava. Stoga su, ignorirajući UN u nasilnim sukobima, kada je nemoguće zaobići rusko ili kinesko veto, Angloamerikanci iskoristili priliku da se organiziraju kao “meka sila” za nametanje globalizacije.
A sada, na pozadini epidemije koronavirusa, Ujedinjenim narodima, poput EU, ne uspijeva usvojiti niti jednu izjavu Vijeća sigurnosti o krizi koja nadilazi sve što se događalo u novijoj povijesti i tako se zadaje glavni udarac ideji o jedinstvenom i uspješnom globalizirajućem čovječanstvu.
Međunarodno pravo ne djeluje, međunarodne organizacije šute, a nadnacionalne strukture nisu učinkovite. Evropski političari govore o raspadu ujedinjene Europe. U Italiji neki političari uklanjaju zastave Europske unije iz svojih ureda, dok drugi kažu da je “globalizacija gotova“. Ono što se prije nazivalo svjetskim poretkom sada riskira da postane “globalni nered”. Svijet se raspršio u nacionalne “stanove”.
Atlantistička globalizacija je zaista propala. Doslovno i figurativno. Od samog početka je to bila neprovediva ideja, utopija kao komunizam, ali puno zlokobnija. Ali joj smrt Sovjetskog Saveza dala vjeru u brz uspjeh u ostvarenju ciljeva.
Međutim, kriza 2008. nije otkrila samo špekulativnu, već kriminalnu suštinu njezinog financijskog sustava, prisilivši mnoge više ili manje suverene zemlje da se pripreme za život nakon propasti atlantističke globalizacije. Povratak Rusije u “veliku igru” i prvo mjesto Kine na kao ekonomske sile su oduzeli atlantistima posljednju šansu za uspjeh.
Štoviše, posljednjih godina su upravo zemlje angloameričke jezgre Zapada upale u duboku unutarnju krizu. U posljednje četiri godine su Sjedinjene Države i Britanija primarno bile okupirane samima sobom. U samoj Americi se vodi borba između globaliziranih kozmopolitskih i antiglobalističkih nacionalističkih snaga okupljenih oko Trumpa. Zbog ovakve pozicije Trumpa i tog tabora mnogi misle da je Washington odustao od svoje vanjskopolitičke agende, što je kobna pogreška. Suština američke politike od kraja XIX stoljeća je vladati svijetom, kao liberalni kosmopoliti ili uvjereni nacionalisti. Tu se ništa nije promijenilo, osim što su “univerzalne vrijednosti” liberalnih kosmopolita toliko odbojne da se Trump, kao inozemni gospodar, čini prihvatljivijom opcijom. Ali, srećom, pozicije oba tabora na svjetskoj pozornici slabe ubrzanim tempom.
Naime, očekivan je bio prijelaz krize globalizacije na novi nivo, a činjenica da je proces ubrzan aktualnom epidemijom i nezamislivim mjerama za borbu protiv nje značajna je slučajnost, ali još uvijek slučajnost.
Globalni ekonomski, psihološki i kulturni šok i globalna ekonomska kriza koja se razvija pred našim očima će oslabiti položaj onog dijela zapadne elite koji je spreman i dalje raditi na globalističkom projektu.
Oni neće stati čak ni u trenutnim uslovima, jer je priznanje njihova poraza jednako priznavanju neizbježnosti skorašnjeg gubitka svjetske hegemonije i završetka stoljetnog poglavlja zapadne hegemonije u svijetu. Sada će se čak i ključni projekt globalista, Evropska unija, koji je već ranije bila u ozbiljnom stanju, uzdrmati. To je očekivan proces jer će se svjesni protivnici evropske integracije i obični apolitični građani pitati zašto im je uopće potrebna ova unija, ako nikome ne pomaže?
Trenutni bankrot globalnih struktura i podrhtavanje globalne ekonomije iskoristit će one civilizacijske države koje su se dugo i svjesno kladile na pažljivo demontiranje atlantističkog projekta, prije svega zbog toga da i same ne završe pod njegovim ruševinama.
U tom su procesu postavljane potporne strukture novog svjetskog poretka. To su Kina, Rusija i mnoge zemlje islamskog svijeta, te Indija, općenito, sve one koje čuvaju i drže do suvereniteta i one koje ga žele ojačati. A one koje ga žele povratiti, dobit će mogućnosti osvete.
Ne samo da će nacionalne države ojačati, već će jake civilizacijske i moćne suverene države ojačati svoje pozicije u međunarodnoj areni.
No, prilikom izgradnje zamjene za atlantističku globalizaciju, puno će ovisiti o tome kako će uspijevati uskladiti svoje ideje. Naravno, svako ima svoje vizije budućeg svjetskog poretka, a za njega su suverene države s vlastitom poviješću i tradicijom. Netko želi izgraditi ravnopravan klub, a za neke se sumnja, prije svega za Kineze, da samo namjeravaju zamijeniti angloameričku globalizaciju vlastitom.
Vrlo upitna tvrdnja, obzirom na apsolutni nedostatak nametanja “kineskih vrijednosti”, odnosno političkog sustava, svjetonazora i tipično kineskih karakteristika ostatku svijeta.
Glavna poteškoća u stvaranju nove arhitekture svjetskog poretka, onog poželjnog, multilateralnog, nije u tome što će je trebati kombinirati s jakim nacionalnim državama i regionalnim asocijacijama kao što su, na primjer, ASEAN, EEU ili ALBA i Petrocaribe, već zato što je to potrebno učiniti paralelno s još uvijek funkcionalnim globalističkim sistemom kojeg su stvorili Angloamerikanci.
Odnosno, da pojednostavimo, bit će potrebno istovremeno živjeti u kući koju su drugi dovršili i unutar nje izgraditi vlastitu, bez urušavanja prve sve dok druga ne bude dovršena.
I tu leži glavna zamka za sve protivnike trenutnog modela globalizacije, što je prilika za produženje agonije za zagovornike atlantističkog diskursa. Oni će se početi dogovarati i ponuditi da se ne gradi ništa novo, da se ne ruši nedovršena kuća, jer je šteta posla, a ona je navodno zajedničko vlasništvo. Jednostavno je ponuditi dogovor za novu arhitekturu u okviru već završenih radova. Grubo govoreći, svijetu će se ponuditi da da novi nalog starom arhitektu.
Upravo o tome govori osoba koja je tokom posljednje krize 2008. pokrenula sazivanje prvog ikad održanog summita G20, kluba velikih sila, koji je u biti zamijenio čisto zapadnjački plus G7, uz izuzetak Japana, koji je s pozivanjem Rusije postao G8, kojeg je Zapad pokopao kada je 2014. vidio da se Moskvi ne mogu izdavati naredbe.
Gordon Brown, bivši britanski premijer, pozvao je na oblik globalne vlade, naravno, “za borbu protiv pandemije i krize”, i naravno, ta bi vlada bila privremena. Za britanskog političara je sada sve puno gore nego 2008. godine, što je jedina istina.
“Ono je bio ekonomski problem koji je imao ekonomske razloge i imao je ekonomsko rješenje. Sada smo suočeni prije svega s potrebom hitne medicinske pomoći i potrebne su zajedničke akcije da bi se to riješilo. Ali što više intervenirate s hitnim mjerama, to ćete više ekonomiju izlagati riziku. Covid-19 se kao izazov ne može suzbiti u određenoj zemlji. Mora postojati dosljedan globalni odgovor. Pandemija zahtijeva drakonskiji međunarodni pristup. Trebamo neko upravljačko tijelo. Ako bi se bavio trenutnom krizom, proširio bih ovlasti skupine G20, jer je u trenutnim okolnostima potrebno osluškivati zemlje koje su najviše pogođene krizom, zemlje koje su važne i zemlje koje imaju potencijal da puno pomognu ljudima pogođenim krizom, na primjer u Africi”, rekao je Gordon Brown.
Naravno, “sve za spašavanje života”. “Specijalne snage” svjetskih čelnika i čelnici međunarodnih organizacija bi se s ovom “globalnom radnom skupinom morali boriti protiv pandemije”.
“Bit će potrebni koordinirani napori za pronalazak cjepiva, te za organizaciju proizvodnje, nabave i da se spriječe špekulacije, plus bavljenje s financijskim rastom i ekonomskom krizom”, kaže Brown.
“Radna grupa mogla bi koordinirati napore središnjih banaka, poduzeti korake za sprečavanje odljeva kapitala iz tržišnih ekonomija u nastajanju i dogovoriti se o zajedničkom pristupu korištenju vladine potrošnje za pokretanje rasta”, dodaje Brown i piše kako je potrebno povećati proračun Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda.
Činjenica da su Brownovi prijedlozi definirani kao jačanje skupine G20 ne bi trebala nikoga zbuniti. Uopće nije važno pod kojim će se natpisom nastaviti graditi globalna vlada. Važno je da njeni alati budu, na primjer, Svjetska banka i MMF, odnosno najvažniji elementi atlantističkog globalnog projekta, koji je pravi uzrok trenutne gospodarske krize i kojega se želi osloboditi cijelo čovječanstvo, čak i značajan dio same “zlatne milijarde”.
Dakle, Brown, koji ovdje istupa kao portparol, ne kao posebno važna ličnost, želi iskoristiti krizu ne samo za spašavanje bankrotiranog atlantističkog projekta i hitno sanirati njegovu financijsku komponentu, već i za podizanje globalizacije na novu razinu sa stvaranjem radnog i funkcionalnog prototipa svjetske vlade.
Strah čovječanstva od koronavirusa zaista ima velike oči, ali još uvijek ne u onoj mjeri u kojoj bi ga se moglo prodati kao čudesni lijek za pandemiju u obliku globalne sile nadnacionalnih “elita” izvan svake kontrole.
Izvor: Logično