Bakira Izetbegovića, kandidata Stranke demokratske akcije za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH na Općim izborima u oktobru 2026. godine, upoznao sam davno, još 2014. godine. Već tada mi je bilo jasno da njegovo porijeklo iz stare i ugledne bosanske porodice nije upitno, ali sam iz našeg razgovora stekao i drugačiji utisak. Politički je djelovao mnogo slabije nego što je njegovo prezime sugerisalo, i u Bosni i Hercegovini i izvan nje.
Autor: Elijas Rebronja
Pokušaji da izgradi harizmu kakvu je imao njegov rahmetli otac Alija Izetbegović uglavnom nisu uspijevali. Politički promašaji su se ponavljali, posebno kada je pokušavao utjecati na političke prilike i izbore u Sandžaku.
Partija šaha između Bakira Izetbegovića i Aleksandra Vučića, odigrana na Kalemegdanu 22. jula 2015. godine, koju je Vučić dobio, s vremenom je postala zanimljiva politička metafora za odnos prema Izetbegoviću i njegovom utjecaju među Bošnjacima Sandžaka.
Ni Izetbegović ni Vučić tada nisu uspjeli poslati poruku koju je taj susret trebalo da nosi. Govorilo se o razgovoru, približavanju i normalizaciji odnosa Srbije i Bosne i Hercegovine. Izetbegović je tokom iste posjete govorio o potrebi izgradnje povjerenja i dugoročnog mira u regionu. Političke razlike i nepovjerenje, ipak, nisu nestali.
Izetbegović i Ugljanin
U pokušaju da ojača politički utjecaj izvan granica Bosne i Hercegovine, Bakir Izetbegović je u decembru 2023. godine otvoreno podržao Sulejmana Ugljanina i njegovu izbornu listu “SDA Sandžak – Čuvari Sandžaka” pred parlamentarne izbore u Srbiji.
Izetbegović je tada te izbore ocijenio kao jedne od najvažnijih u posljednjih 20 godina za Bošnjake i pozvao Bošnjake Sandžaka da glasaju za listu SDA Sandžaka. Poručio je da je to glas za opstanak, dostojanstvo i zaštitu interesa Bošnjaka u Srbiji, uz poruku: “Budimo svi zajedno istinski čuvari našeg naroda.”
Time je Izetbegović vrlo jasno pokušao utjecati na izbornu volju Bošnjaka Sandžaka. Koliko je ta podrška imala efekta može se procjenjivati kroz izborne rezultate, koji za Ugljanina i SDA Sandžaka nisu bili onakvi kakve su očekivali.
Nekoliko godina kasnije uslijedila je i svojevrsna politička razmjena podrške.
Sulejman Ugljanin je 16. maja 2026. godine javno podržao Izetbegovićevu kandidaturu za člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda. U čestitki je, u ime SDA Sandžaka i “svih Bošnjaka”, naveo da “jedino SDA sa Vama na čelu ima snagu i sposobnost” da očuva Bosnu i Hercegovinu, te Izetbegoviću poželio pobjedu na izborima.
Efendić pa Zukorlić
Posebno je zanimljivo da je Ugljanin nekoliko mjeseci ranije, u februaru 2026. godine, razgovarao sa Semirom Efendićem, političarem koji je jedan od Izetbegovićevih političkih protivnika u Bosni i Hercegovini. Taj susret je u dijelu medija predstavljen kao mogući politički zaokret.
Da li je taj susret imao bilo kakvog utjecaja na kasnije političke kontakte Izetbegovića sa drugim akterima u Sandžaku teško je tvrditi bez direktnih dokaza. Ali vremenska podudarnost svakako ostavlja prostor za različita politička tumačenja.
Jer, 28. septembra 2026. godine, u Sarajevu su se sastali Bakir Izetbegović i Usame Zukorlić.
Prema saopćenju SPP-a, razgovarali su o političkom okupljanju Bošnjaka u Sandžaku i regionu, jačanju saradnje Bosne i Hercegovine sa Bošnjacima u Sandžaku, kao i o mogućem uspostavljanju koordinacije političkih stranaka koje zastupaju interese Bošnjaka na Balkanu.
Posebnu pažnju privlači dio saopćenja koji se odnosi na podršku ujedinjenju Islamske zajednice u Srbiji. Izetbegović je, prema navodima SPP-a, najavio i da bi njegova prva posjeta nakon izbora mogla biti upravo Sandžak.
Sve ovo je politički zanimljivo jer Izetbegović istovremeno održava kontakte i sa Ugljaninom i sa Zukorlićem. To pokazuje da SDA BiH nastoji održavati komunikaciju sa različitim političkim strukturama među Bošnjacima Sandžaka.
Ali upravo tu dolazi ono važnije pitanje: treba li Bošnjacima Sandžaka političko usmjeravanje iz Sarajeva?
Sandžak nije šahovska tabla
Ako pogledamo dosadašnje političke poteze i podrške koje je Izetbegović davao u Sandžaku, teško je pronaći mnogo primjera u kojima je njegov utjecaj donio rezultat kakav je priželjkivao.
Zato bi bilo korisno da Izetbegović razmisli gdje završava podrška, a gdje počinje miješanje u unutrašnje političke odnose druge zemlje.
Sandžak nije šahovska tabla na kojoj političari iz Sarajeva ili Beograda pomjeraju figure prema vlastitim interesima.
Bošnjaci Sandžaka imaju pravo da sami biraju svoje političke predstavnike, da sami procjenjuju ko ih najbolje zastupa i da sami odlučuju o svojoj političkoj budućnosti.
Ako je Izetbegović već odlučio da nastavi svoju političku partiju, neka je igra tamo gdje je i započeo, u Bosni i Hercegovini.
Jer ako je partiju šaha sa Vučićem izgubio, a sada želi povući nove poteze u Sandžaku, postavlja se pitanje da li je Sandžak zaista mjesto na kojem treba tražiti revanš.
Posebno ako bi sljedeća partija bila sa Rasimom Ljajićem, čovjekom koji već decenijama gradi i održava svoj politički utjecaj u Sandžaku.
Zato je možda najbolja poruka i najjednostavnija:
Bakire, igraj šah kod kuće.
Bošnjake Sandžaka pusti da sami povlače svoje poteze, sami biraju svoje predstavnike i sami odlučuju o svojoj političkoj budućnosti.
Jer ako Bakir Izetbegović nema odlučujući utjecaj ni na sva politička zbivanja u Bosni i Hercegovini, teško je očekivati da će takav utjecaj ostvariti u Sandžaku.
Sandžak nije tuđa politička tabla.
Poteze u Sandžaku treba da povlače Bošnjaci Sandžaka.
Izvor: Sandzacke.rs