Piše: Admir Lisica
Za stanovnike Bosne i Hercegovine Velika istočna kriza i Berlinski kongres donijeli su pravi prevrat u njihovim životima. Godine 1878. Bošnjaci nisu imali svoju formalnu organizaciju u koju bi se udružili. Svoju političku organizaciju stvorili su tek nakon dolaska austrougarske vlasti na prostore Bosne i Hercegovine. Dolazak austrougarskog režima dovodi do velikih promjena na koje se domaće stanovništvo moralo priviknuti.
Austrougarska politika uređenja, konzervativna kakva je bila po prirodi, prodirala je u sva područja društva. Mnogi stanovnici Bosne i Hercegovine odupirali su se austrougarskim inovacijama, kako oružanim putem, tako i javnim protestima.
Na Berlinskom kongresu, koji je održan u junu prije tačno 140 godina, donesene su odluke o prekrajanju karte Balkana, što je uspostavilo novi politički poredak koji je potrajao sve do Prvog svjetskog rata. Pravo Austro-Ugarske da uvede svoju upravu u Bosni i Hercegovini, bilo je njen glavni dobitak u potencijalnom utjecaju na Balkanu. Odluke Berlinskog kongresa bile su takve da su, prvi put u njenoj historiji, Austro-Ugarskoj dodijeli koloniju da njome upravlja.
Upravo o ovom veoma važnom događaju u historiji balkanskih naroda, razgovarali smo s historičarem Sedadom Bešlijom, sa Instituta za historiju u Sarajevu.
Ovih dana obilježava se 140 godina od Berlinskog kongresa koji je u velikoj mjeri promijenio sudbinu Balkana. Gledajući s ove distance, da li su odluke s kongresa bile pozitivne ili negativne po balkanske narode?
– Berlinski kongres predstavlja diplomatski skup sa možda najdalekosežnijim posljedicama po modernu povijest čovječanstva, imajući u vidu da je predstavljao svojevrstan uvod u kraj nadnacionalnih, multietničkih i multikulturnih velikih državnih organizacija i zajednica, carstava, imperija kakve su svijetom vladale sve do kraja Prvog svjetskog rata. Sve što će kasnije nastati, bilo je bitno drugačije u odnosu na stari svijet. Kongres je bio uvod i u nove zaplete, poput Balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata. To je vrijeme kada konačno “nacionalno“ postaje paradigma za sve buduće političke odnose u svijetu. Na kongresu su tadašnje velike sile (Njemačka, Austro-Ugarska, Rusija, Francuska, Velika Britanija, Italija i Osmanska država) iscrtale novu kartu svijeta, a Balkansko poluostrvo je postalo jedno od ključnih tačaka sporenja među velikima. Za neke narode na Balkanu, svakako, su odluke s kongresa izazvale veliko #slavlje“ (Srbija, Crna Gora, Rumunija su proširile teritoriju i dobile nezavisnost, Bugari su dobili kneževinu), dok su za druge, prvenstveno muslimane, iste te odluke značile početak (ili nastavak) golgote, stradanja, iseljavanja i neizvjesne budućnosti. Međutim, s treće strane bilo je i “sreće u nesreći“, gledajući s ove tačke danas. Naprimjer, da Bosnu i Hercegovinu nije okupirala Austro-Ugarska, koja je donijela kakav-takav pravni sistem, pitanje je kakvu bi sudbinu imali bosanski muslimani, imajući u vidu gorku sudbinu muslimana Srbije, Crne Gore, Makedonije, Bugarske, Grčke i drugih dijelova Balkana.
Činjenica je da je Bosna i Hercegovina nakon Berlinskog kongresa ostala bez Sandžaka koji se danas nalazi u Srbiji. Kakve je posljedice izazvao ovaj čin?
– Današnja teritorija Sandžaka je stoljećima bila sastavni i neodvojivi, u nekim stvarima i bazični, dio bosanske države, bilo da je riječ o srednjem vijeku ili periodu kada je Bosna bila osmanska provincija (sandžak/ejalet/vilajet). Osim što je krajem 19. stoljeća modificiran historijski, tradicionalni naziv države Bosne u Bosnu i Hercegovinu, odluke Berlinskog kongresa su značile i početak političkog i teritorijalnog odvajanja Sandžaka od Bosne, a taj proces je dovršen Balkanskim ratovima. Mirom u Bukureštu 1913. godine otišlo se korak dalje u podjeli Sandžaka, kada je njegov južni dio ustupljen Crnoj Gori. To je dovelo do novog vala iseljavanja muslimana s tog područja. Posljedice navedenog procesa se osjećaju i danas u mnogim aspektima. Jedan od najupečatljivijih je onaj da savremene generacije u Bosni i Hercegovini malo znaju i malo su svjesne činjenice o historijskoj poziciji Sandžaka u odnosu na Bosnu, čak je viša svijest o tome prisutna u samom Sandžaku. Zbog toga postoji i dalje čudan narativ o bosansko-sandžakim vezama pa čak i među samim Bošnjacima (muslimanima) koji danas žive u dvije nezavisne države. Ipak, ima i drugačijih primjera, a to se najviše osjetilo tokom rata 1992-1995. godine kada su mnoge osobe sandžačkog porijekla pokazale visoku svijest o važnosti očuvanja države Bosne i Hercegovine.
Kada govorimo o sudbini Bosne i Hercegovine u ovom periodu, jesu li joj odluke Berlinskog kongresa nanijele značajnu štetu?
– Odlukama Berlinskog kongresa Austro-Ugarskoj monarhiji je dat mandat da okupira i upravlja Bosnom i Hercegovinom. Izgovor je bio uspostavljanje reda i mira, a u Beču su očekivali da će u zemlju ući uz vojnu glazbu. Međutim, naišli su na žestok otpor (ne samo muslimana), koji je trajao tri mjeseca, položili više hiljada žrtava (poginulih i ranjenih), a zatim su morali četiri godine držati vojni režim da bi tek 1882. godine uveli civilnu vlast. S druge strane, za muslimansko stanovništvo dolazak pod vlast kršćanskog vladara, nakon više od četiri stoljeća šerijatske osmanske države, predstavljao je kulturni šok s trajnim posljedicama. Značajan dio naroda je krenuo ka istoku, na put bez povratka. Međutim, drugi dio se pomirio sa sudbinom i vrlo brzo našao zajednički politički ili trgovački jezik s okupatorom. Sve su to bitne činjenice koje idu skupa s posebnim pravnim položajem države, očuvanjem bosanskohercegovačkog kontinuiteta u političkom i teritorijalnom smislu, modernizacijom i tehnološkim napretkom koji se desio u Bosni za četiri decenije austrougarskog sistema i slično. Na koncu, 1908. godine, šest godina prije Prvog svjetskog rata, desila se i aneksija Bosne i Hercegovine od Austro-Ugarske čime je definitivno završen period osmanske Bosne.
Možemo li govoriti o tome da se i danas, nakon 140 godina, još uvijek osjećaju snažne posljedice odluka koje su donijete na Berlinskom kongresu?
– Možda su, u vremenskom razdoblju u kojem su donesene, davale privid da je nešto značajno riješeno, ali odluke Berlinskog kongresa 1878. godine su bile samo uvod u “brutalno“ 20. stoljeće koje je vidjelo Balkanske ratove, dva svjetska rata, ratove 90-tih godina tokom raspada Jugoslavije i na Kosovu, genocide itd. Svi procesi i masovna stradanja ljudi samo su pokazala da Berlinski kongres nije ništa riješio dugoročno, već samo dodatno zakomplicirao odnose u svijetu. Ta borba za prevlast i dominaciju ključnim resursima na strateškim tačkama planete traje i danas na početku 21. stoljeća. Ono što se mijenja su datumi, imena aktera i nazivi novih kongresa ili mirovnih konferencija na različitim dijelovima svijeta.