Bijelo Polje – nekada industrijski centar, a danas grad pet hiljada nezaposlenih, bar prema podacima Biroa rada. U nekada čuvenoj industrijskoj zoni radilo je 17 fabrika, podsjeća jedan od naših sagovornika. Proizvodila se obuća u pogonima “Mladosti“ i “Lenke”, žurilo se na posao u “Vunko”, radilo se uveliko…
Danas, kada se osvrnemo, slika je posve drugačija. Zarđali katanci, zaključane kapije i zaustavljeni pogoni… I ovaj naziv “industrijska zona” zvuči pomalo ironično.
“U bjelopoljskim fabrikama je nekada bilo zaposleno oko 12 hiljada radnika. Od tog broja u administraciji je radilo oko 1.900 ljudi”, kaže za FOS Luka Peruničić, iz Unije slobodnih sindikata.
“Vunko“, “Petoljetka”, “Imako”, “Transservis”, samo su neka od preduzeća koja su “cvjetala” i zahvaljujući kojima su Bjelopoljci i Bjelopoljke prehranjivali porodice. Njihovim gašenjem sjever je polako počeo da tone. Nakon 20, 30 ili više godina radnog staža mnogi su ostali bez prihoda.
Jedna od njih je i Slavojka, Bjelopoljka koja je 23 godine radila u fabrici obuće “Mladost”. A onda, decembra 2004. godine je umjesto novogodišnje čestitke, kao i većina njenih kolega, dobila otkaz.
“Krajem decembra su nam rekli da imamo svega još nekoliko dana posla. To smo završili, a onda sam u januaru 2004. godine prestala da radim u fabrici. Italijani, za koje smo radili, su otkazali porudžbine i fabrika se zatvorila”.
Nakon skoro četvrt vijeka provedenog u fabrici, Slavojka je završila na birou rada. Isto kao i mnogi njeni sugrađani.
“Bila sam nekoliko godina bez primanja, tražila uzalud posao, a onda sam se penzionisala. Dobila sam invalidsku penziju u iznosu od 122 eura, jer sam nakon toliko vremena provedenog u fabrici, zbog stalnog kontakta sa ljepilom i kožom, oboljela od vaskulitisa”, priča Slavojka za FOS.
Prije industrijskog kraha najviše stanovnika Bijelog Polja radilo je u “Vunku”, prisjeća se Luka Peruničić.
“U ’Vunku’ je radilo oko 2.500 radnika. U ’Imaku’ oko 500, a ’Petoljetka’ je imala oko 300 radnika. Dok je bila zajednička, ’Bjelasica’ je zapošljavala oko 1.200 ljudi. Danas je podijeljena na pet djelova. Osim njih tu su i ’Gradina’, kisjela voda ’Rada’, ’Špiro Dacić’. Sa dva pogona, u Pavinom Polju i Loznoj, radila je ’Lenka’, potom ’Jekon’, ’Mladost’, ’Transservis’, građevinsko preduzeće ’Radnik’, TUK ’Brskovo’…”, priča Peruničić za FOS.
Od svih ovih fabrika mali broj je preživio proces tranzicije. U današnjim pogonima, u odnosu na devedesete, radi zanemarljivo mali broj ljudi.
“Jedino je uspješno privatizovan ’Špiro Dacić’, ne znam koliko tačno ima radnika, ali i dan danas radi. Tu je i klanica koja zapošljava otprilike 300 radnika. Što se tiče firmi koje su pod stečajem a rade, tu su hotel ’Bijela Rada’ i kisjela voda ‘Rada’. Osim toga i ’Bjelasica’ je jednim dijelom privatizovana i tu radi vrlo malo ljudi”, kaže Peruničić.
Danas kada prođete Bijelim Poljem, osim zarđalih fabričkih kapija i katanaca, možete primijetiti i po kojeg bivšeg radnika koji i dalje ne uspijeva da se prilagodi svemu onome što mu je donijelo doba tranzicije.