Još davno je Niče zapisao: “Sve istine koje su prećutane postaju otrovne”. Danas, taj otrov stiže iz mitomanskih besjeda militantne Srpske pravoslavne crkve i njenog prvog čovjeka u Crnoj Gori Joanikija Nedostojnog. Nismo zaboravili, niti ćemo zaboraviti. Ne možemo šutjeti dok se na grobovima nevinih, na krvi hiljada civila, pokušava podići novi hram laži, revizionizma i svetosavskog nacionalizma. Ono što je mitropolit Joanikije izgovorio u Lijevče polju nije propovijed vjere, to je otvoreni politički pamflet, historijska podvala i sramno ruganje istini.
Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista
U trenutku kad Evropa i svijet sve snažnije brane vrijednosti antifašizma, iz crkvenih oltara u Crnoj Gori i Republici Srpskoj izranjaju riječi koje bi da rehabilituju najveću sramotu srpskog i crnogorskog naroda – četnički pokret. Taj pokret nije bio ništa drugo do krvoločna kolaboracija sa nacistima i Italijanima, politička izdaja i vojna sramota. Iza njih su ostale spaljene muslimanske i bošnjačke kuće, zaklani civili, silovane žene, masakrirana djeca. Njihova historijska misija bila je etničko čišćenje i povratak kralja, po cijenu svega što je ljudsko, časno i dostojanstveno.
Četnici nisu nikakvi “rodoljubi” već dželati historije. Pavle Đurišić, kojeg Joanikije poredi sa Pavlom Orlovićem (izmišljenom mitskom ličnošću), nije simbol junaštva, već simbol zločina. Njegova “vojska” u Sandžaku i istočnoj Bosni ostavila je za sobom genocidne tragove. Da iko iz Crne Gore ima obraza i odgovornosti, svaki pomen tog imena bio bi praćen minutom šutnje za žrtve, a ne za krvnike.
Veličati Đurišića, Baćovića i zločinački pokret koji su predvodili, znači rugati se u lice svim antifašistima, partizanima, borcima za slobodu. Znači pogaziti 13. jul, pogaziti čast Crne Gore. Jer Crna Gora, koliko god napadnuta bila, nikada nije bila fašistička i niti će biti. Nismo mi izdanci tih “vojvoda”, niti ćemo ikad biti, već nasljednici narodnog ustanka i slobodarskog duha.
Zastrašujuće je i to što su ovu crkveno-političku liturgiju podržali najviši predstavnici vlasti Republike Srpske i Crne Gore – Dodik, Aleksić i drugi. Umjesto da se bore protiv mržnje i podjela, oni saučestvuju u historijskom inžinjeringu, skrnaveći temeljne vrijednosti antifašističkog pokreta.
SPC u Crnoj Gori danas ne propovijeda Hrista, već ideološke duhove prošlosti. Njene besjede ne nude ni mir ni pokajanje, već zloćudni narativ o “žrtvama komunizma”, dok se masovno prešutkuju i prikrivaju zločini četničkih kolona. Taj narativ nije ni kršćanski ni istinit. To je svetosavska politička agentura, obučena u epitrahilje, koja Crnu Goru želi da preobrati u još jednu karikaturu “srpskog svijeta.”
Historija nije prazna hartija da po njoj svako piše što mu padne na pamet, niti je to postulat koji Joanikije Nedostojni i slični njemu razvlače po mjeri svojih mitomanskih halucinacija. Istina ma koliko puta bila prekrajana uvijek ispliva i ne pita za titule, mantije, ni mitre. Ona oštro sudi.
Ako danas šutimo pred ovakvom besramnom i opasnom historijskom revizijom, sutra ćemo se probuditi u zemlji u kojoj su koljači heroji, a borci za slobodu izdajnici. U Crnoj Gori ne smijemo dozvoliti da je istina okovana, a laž liturgijski osveštana. Iza četničkih pohoda, koje danas slavi Joanikije, ostali su zaklani, silovani, posramljeni i ubijeni muslimani, partizani, žene, djeca, starci, svi oni koji nisu pristali na “Veliku Srbiju” preko masakra. I sve to pod zastavom “pravoslavlja”, u ime “srpstva”, pod bajrakom koji odavno ne nosi poruku Hristovu. Umjesto Božje zapovijesti “Ne ubij” u njihovom svijetu ostalo je samo: Ubij.
Crna Gora nije, niti će ikada biti dio tog svijeta. Ne ona Crna Gora iz ustanka 13. jula, ne ona koja je iznijela antifašističku borbu, ne ona koja je sanjala multikulturno i građansko društvo. Ta Crna Gora neće kleknuti. A ona druga, izopačena, podanička, klerofašistička i ogrezla u mitovima, završit će tamo gdje joj je mjesto – na najmračnijim i najsramnijim stranicama historije.
Džeferson je davno zapisao: “Ništa ne može spriječiti čovjeka sa ispravnim mentalnim stavom da postigne svoj cilj. I ništa na ovom svijetu ne može pomoći čovjeku sa krivim stavom.” I tu je sve rečeno o Joanikiju Nedostojnom – mitropolitu krivog stava, pogrešne strane historije i još pogubnije riječi.