Nekad je unutrašnji prostor Arap džamije bio pun svjetlosti, harmoničan, jednostavan, autentičan i unikatan. Nakon pogubnih intervencija dobili smo više prostora u džamiji i veće okolne lokale, dok su prozori uz zidove lokala postali slijepi i bez svjetla, a neki su čak i skroz ukinuti.
Piše: Tarik M. Brunčević, arhitekta
Tako smo od harmoničnog i simetričnog glavnog prostora džamije dobili jednook nesimetrični prostor koji podsjeća na neki mesdžid u novoizgrađenom tržnom centru, koji zbog uslova tržnog centra nije mogao da dobije potrebnu harmoniju neophodnu za čaršijsku džamiju. Iako prozori imaju izgled pravih prozora, oni su samo privid, jer prozor bez svjetlosti nije pravi pravi prozor, ma koliko mi želeli da to bude.
Nažalost ovakvo postupanje sa našom centralnom džamijom je refleksija trenutnog stanja naše zajednice i davanja prednosti materijalnom nad duhovnom, kvantitetu nad kvalitetom, dunjaluku nad ahiretom.
Ostaje nam da se radujemo što ćemo nakon više godina moć i tu da klanjamo i da se nadamo da opravdavanje ovakvog pristupa od velikog broja ljudi neće proizvesti u budućnosti slične poduhvate sa preostalim najbitnijim objektima našeg kulturnog naslijeđa i našeg kulturnog pamćenja, kao što su Lejlek i Altun alem džamija. Jer svi razlozi kojima većina opravdava ovakve nakaradne postupke mogu se iskoristiti i za ostale džamije.
“Kad je jedan narod izložen različitim ideološkim i fizičkim pritiscima da nestane, on dodje u fazu u kojoj se stidi sebe, pa mu sve što ga pokazuje onakvim kakav jeste izgleda nedovoljno dobro, nedovoljno komforno, nedovoljno moderno.
Nikada ni jedna zajednica nije preživjela kada je njeno kulturno pamćenje gurnuto u zaborav. Oni koji žele da jedan narod nestane proizvedu stanje u kojem taj narod prezire sve ono što o njemu svjedoči – pa, eto, ispravlja greške svog viševjekovnog identiteta – i prozore i zidove, i krovove, i imena, i jezik.”
Izvor: Facebook/Tarik Brunčević / Naslov: Sandzacke.rs