Piše: Esad Rahić
Ćute i trpe, jer ćutanje je zlato. Ćute, jer Šutenovac je najbolje selo. Ma neka sve poruše. Ma neka sve popale. Samo nemoj da diraju njegovu avliju, njegovu kuću i porodicu.
Neka komšijska kuća gori. Ma nije važno. Njegovu ne diraju. Ne mogu njima zla da počine koliko oni mogu da oćute i istrpe.
Cijeli život slijepo slijede iste maksime. Ma gledaj svoja posla. Ima ko o tome da brine. Što turaš nos tamo gdje mu nije mjesto.
Lijepo sa ljudima. Pravi se da ništa ne vidiš i ne čuješ. Šta me briga šta oni rade. Imam ja prečeg posla. Mimo moje pa u… Na jedno mi uho ušlo – na drugo izašlo. Neka rade šta hoće, samo nemoj mene da diraju. Zovi me i lonče, samo me nemoj razbiti.
Tako nekim Bošnjacima život prolazi. Ne miješaju se u ništa. Njih ništa ne interesuje. Sklanjaju se da budu izvan svega i iznad svega. I neprimjećeni se rađaju, žive i umiru. Nikom nisu na smetnji i ništa im ne smeta. Dobrovoljno se pretvaraju u zombije i ideal im je da žive bez ideala.
Svako zlo za njih ima prihvatljivo objašnjenje. Sve loše ima: može biti još i gore. Svaka borba za prava i dostojanstvo za njih je – ma ćuti ne traži belaja.
Oni su skrušeni, ponizni, manji od makovog zrna i svime i svačim su zadovoljni. Važno im je da im niko ne dira njihov mali, zatvoreni svijet koji se polako ali sigurno pretvara u njihovu ličnu doživotnu zatvorsku ćeliju.
Njih politika i političari ne interesuju. Borba za nacionalna prava i slobode su nesto čime se bave dokoni, jer oni imaju preča posla.
Oni su lojalni i snishodljivi svakoj vlasti. Hodaju kroz cijeli život pognute glave. Njima je dobro i kada je drugima nepodnošljivo. Svejedno im je da li im djeca učiti na maternjem ili na tuđem jeziku. Uopšte ih ne pogađa što im djeca ne znaju nacionalnu književnost, umjetnost i historijsku prošlost. Ma kakve koristi od toga. Od toga se ne živi.
Mnogi od njih su u stanju i da u duhu horora rezonuju: “Krasno Miloševićevo vrijeme, tad smo bolje živjeli”. A pri tom zaborave da smo tada kao rijetko kada u prošlosti masovno prisilno umirali.
Nikada im nije jasno šta je to zajednički cilj i i zajednički interes. Njihov egoistčni pogled na svijet ne da im da ikada šire pogledaju i sagledaju. Oko njih je ogroman psihološki kineski zid koji ih doživotno dijeli od svijeta opšteg dobra.
Kada dođu do biološkog kraja niko i ne primjeti da ih više nema. Jer oni ustvari nikada nisu ni živjeli. Živjeli su samo oni ljudi čiji je život imao smisao, svrhu i cilj čije su pozitivne posljedice osjetili i drugi. Odu – a niko ne primjeti da su ikada i bili među nama.