Povodom sve ozbiljnije ekološke krize izazvane deponijom Golo brdo kod Novog Pazara, ministar turizma i omladine Husein Memić saopćio je da je o tom pitanju razgovarao direktno s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, što je izazvalo niz oštrih reakcija u javnosti zbog zaobilaženja nadležnih institucija u rješavanju lokalnih problema.
Autor: Teufik Tahirbegović
U objavi na društvenim mrežama, Memić je zahvalio Vučiću na, kako je naveo, “posvećenosti i čvrstim garancijama“ da će problem deponije biti konačno riješen, te najavio niz sastanaka u Vladi počevši od ponedjeljka.
Međutim, ovakav pristup – u kojem ministar preskače resorne mehanizme i obraća se direktno šefu države – tumači se kao potvrda da sistem u praksi ne funkcioniše bez političke volje jednog čovjeka.
Umjesto da se pitanje deponije rješava kroz resorna ministarstva, vladu, lokalne vlasti i nadležne službe, rješenje se traži direktno kod predsjednika države. To implicira da institucije ne funkcionišu bez političke volje jednog čovjeka, što je jasan znak nefunkcionalnog sistema i potvrda klijentelističkog, neinstitucionalnog modela upravljanja.
“To nije rješavanje problema kroz sistem – to je zaobilaženje sistema“, ocjenjuju analitičari.
Važno je naglasiti da se ministar Memić vidljivo i svesrdno zalaže za rješavanje ovog i drugih problema koji tište građane Sandžaka. Njegov trud i spremnost da se aktivno uključi u goruće teme ne dovode se u pitanje.
Međutim, kritički ton ovdje nije usmjeren lično ka ministru, već ka modelu političkog djelovanja jedne bošnjačke stranke, koja je integrisana u vlast na način da je sve češće primorana da zaobilazi institucionalne mehanizme države. Ta vrsta politike u narednom periodu nema perspektivu, jer će neminivno, prije ili kasnije, doći do promjene sistema u Srbiji.
Sam čin obraćanja predsjedniku ima simboličku težinu lojalnosti. Poruka koju time šalje jedan ministar je: “Ja ti dolazim s problemom jer si ti centar moći“. To učvršćuje njegovu poziciju kao korisnog Bošnjaka u sistemu, a ne kao ministra koji djeluje nezavisno i odgovorno unutar ustavnih okvira.
Ako jedan ministar mora tražiti rješenje lokalnog problema direktno od predsjednika države, to znači da on ili ne raspolaže stvarnom moći – ili da je ne koristi. Time se nemoć prerušava u lojalnost, a problem gura u sferu političkog marketinga umjesto odgovorne uprave.
Sličan obrazac ponašanja uočava se i kod predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Srbiji muftije Mevluda Dudića, koji se prethodnog dana također obraćao Vučiću, zaobilazeći institucionalne puteve. Kada i vjerski lideri traže rješenja od političkog autoriteta, to dodatno potvrđuje Vučića kao vrhovnog arbitra – čak i u pitanjima koja bi trebala ostati izvan političke ingerencije.
Kada bošnjački ministri i vjerski lideri ne koriste sistem, nego se oslanjaju na lične sastanke sa predsjednikom, oni zapravo potvrđuju autoritarni poredak i sopstvenu zavisnost. Umjesto da jačaju institucije i odgovornost, ovakvi potezi dodatno učvršćuju poziciju Vučića kao pokrovitelja i gazde Sandžaka, a ne kao ravnopravnog partnera u demokratskom procesu.
Izvor: Sandzacke.rs