Neporecivo je da se u funkcioniranju Islamske zajednice u Srbiji i Sandžaku kontinuirano prave strateške greške, čije negativne posljedice direktno pogađaju vjernike, uz izraženu tendenciju daljeg dezintegriranja muslimanskog jedinstva u ovom regionu.
Piše: Dr. Mensur Zukorlić
Uzroke stagnacije i nazadovanja ne možemo tražiti u islamu niti u svetim tekstovima Kur'ana. Oni se nalaze izvan suštine islamskog učenja i mogu se sažeti u borbi za dominaciju kao pitanju prestiža i pozicije, borbi za potpunu finansijsku kontrolu i želji za monopolizacijom materijalnih resursa, te internim konfliktima unutar same Islamske zajednice koji potkopavaju njen autoritet i stabilnost.
Očigledno je da se islam, umjesto kao putokaz ka duhovnom i moralnom uzdizanju, sve više instrumentalizira u svrhu ličnih interesa. Islamska ulema sve češće posrće, čineći ozbiljne propuste, dok vjerska praksa postaje više forma nego suština – spektakl za javnost, a manje sredstvo istinskog duhovnog usavršavanja. Gubi se delikatna ravnoteža između materijalnog i duhovnog, pri čemu je ovo drugo na stalnom udaru.
Uzvišeni Kur'an jasno upozorava: “Bog neće promijeniti stanje jednog naroda na bolje dok se taj narod ne promijeni sam.”
Islam, kao univerzalna vjera, nudi pravedan i harmoničan način života, temeljen na bratstvu, jednakosti i moralnim vrijednostima. Međutim, sistematskim urušavanjem islamskog jedinstva otvara se prostor za širenje devijantnih i hibridnih ideja, koje dodatno narušavaju zajednicu.
Nekada, dok je Islamska zajednica istinski bila servis vjernicima i dok nije materijalne interese stavljala ispred duhovnih, postojala je nada u stabilnost i prosperitet. No, u trenutku kada su politike i interesi preuzeli primat nad misijom vjerskog prosvjećivanja, proces unutrašnjeg slabljenja postao je neizbježan. Džamije, koje su kroz historiju bile centri znanja i duhovnog uzdizanja, danas sve manje ispunjavaju svoju primarnu svrhu, što je nedopustivo.
Na području Srbije i Sandžaka djeluje sve veći broj upravljačkih struktura i nevladinih organizacija koje, svaka na svoj način, interpretiraju i prakticiraju islam. Ove institucije su često pod utjecajem različitih vanjskih aktera i emisara, čije su namjere često nejasne i nerijetko izazivaju sumnju među vjernicima.
Muslimani sa zabrinutošću posmatraju ulemu koja, umjesto da se posveti očuvanju islamskih vrijednosti i odgovori na realne potrebe vjernika, ostaje pasivna i nesklona reformama. Stoga se s pravom postavlja pitanje: Dokle će trajati ovakvo stanje i da li ulema ima vjersku i moralnu odgovornost da ga mijenja?
Rješenje se nazire u novim, mlađim generacijama koje su spremne staviti tačku na podjele, sjesti za pregovarački sto i raditi na uspostavljanju jedinstvene i funkcionalne Islamske zajednice, vođene principima vjere, a ne interesima pojedinaca.