Organizacije civilnog društva (OCD) u Srbiji, po pravilu, nasilni ekstremizam vezuju za “domaći”, pretežno srpski desničarski ekstremizam, ali i za “ekstremizam Bošnjaka u Sandžaku” koji se često vezuje za Muamera Zukorlića, bivšeg glavnog muftiju Mešihata Islamske zajednice u Srbiji, pokazalo je istraživanje organizacija civilnog društva o prisustvu nasilnog ekstremizma u Srbiji.
Pored toga, OCD nasilni ekstremizam vezuju i za “mađarski ekstremizam” (djelovanje mađarske stranke Jobbik Magyarországért Mozgalom u Vojvodini) i generalno za “područje Preševo, Bujanovac, Medveđa” na jugu Srbije, gdje pretežno žive građani albanske nacionalnosti.
No, unatoč razultatima istraživanja objavljenih u publikaciji “Civilno društvo u prevenciji i suzbijanju nasilnog ekstremizma u Srbiji” ocjenjuje se da “nasilni ekstremizam nije ozbiljan problem u Srbiji”.
U istraživanju se navodi da većina muslimana u Srbiji smatra da je paralelno postojanje nekoliko islamskih vjerskih organizacija izvor napetosti i da negativno utiče na ukupnu situaciju među islamskim vjernicima u Srbiji.
Ovo pitanje se doživljava kao problem/opasnost prvenstveno od strane organizacija koje djeluju na području Sandžaka, gdje je prisutan značajan procenat Bošnjaka i na jugu Srbije, gdje je veći procenat građana albanske nacionalnosti.
Navodi se da u Srbiji bez Kosova ima oko 280.000 muslimana, koji čine 3,6 posto stanovništva. Oni uglavnom pripadaju bošnjačkom i albanskom narodu. Muslimani su i pripadnici manjih etničkih grupa kao što su Aškalije, Egipćani, Goranci, Romi i Turci. Muslimani su većina u oblastima Sandžaka i južne Srbije u Novom Pazaru, oko 85 procenata, Sjenica 80 posto, Bujanovac 60 posto, Tutin 95 posto i Preševo oko 90 procenata stanovništva.
Muslimani u Srbiji su uglavnom organizirani u dvije zajednice, Islamska zajednica Srbije (IZS) sa sjedištem u Beogradu i Islamska zajednica u Srbiji (IZuS) sa sjedištem u Novom Pazaru. Uz njih, aktivna je i Islamska zajednica Kosova (IZK), sa centrom u Prištini.
Generalno, uprkos zvaničnom zalaganju Srbije za borbu protiv nasilnog ekstremizma, problem nasilnog ekstremizma u Srbiji država i mejnstrim mediji ne stavljaju u prvi plan, dok značajan dio opozicionih građanskih partija i OCD insistira na njemu, ali pri tome (po pravilu) imaju u vidu “domaći” (desničarski) ekstremizam, ocjenjuje se u istraživanju.
Opasnost od “domaćeg” nasilnog ekstremizma
Kao što je već rečeno, pod “domaćim” nasilnim i potencijalno nasilnim ekstremizmom OCD i jedan dio građanske javnosti u Srbiji prevashodno podrazumijeva srpski desničarski nacionalizam. Ova vrsta nacionalizma u Srbiji nastala je krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog veka. Među najglasnijim zagovornicima “čiste Srbije” i “velike Srbije” devedesetih godina bili su ljudi koji su danas na čelu Srbije (gospodin Aleksandar Vučić, sadašnji predsjednik Republike Srbije: “100 Muslimana za jednog Srbina”; gospodin Igor Mirović, sadašnji predsjednik Izvršnog veća Vojvodine: “Svim Hrvatima ćemo dati po sendvič i besplatni autobuski prevoz u jednom pravcu da odu iz Vojvodine. Onima koji putuju dalje, daćemo dva sendviča”…).
Njihovi sledbenici iz devedesetih godina, koji su bili pomereni u stranu od 2000. do 2012. godine, dolaskom Srpske napredne stranke na vlast ponovo su osnaženi. Značajan deo njih ima ratna iskustva iz ratova devedesetih. Dok je dosta pripadnika SNS-a pacifikovan i priklonjen je sadašnjoj politici saradnje s EU, značajan dio i dalje zastupa ideje “srpske Srbije” i okrenut je ekstremnim nacionalističkim stavovima. Kao što je već pomenuto, mnogi građani Srbije, posebno učesnici u ratovima devedesetih godina, imaju oružje u rasponu od malog i lakog do jurišnog oružja.
Rezultati istraživanja i publikacija autora Branislave Kostić, Vukašina Simonovića i Lane Hoeflinger prezentovani su na okruglom sto “Ekstremizam i radikalizam u Srbiji – stanje, trendovi, rizici, pravci mogućeg zajedničkog djelovanja”, 19. marta 2019. u prostorijama Fondacije za otvoreno društvo u Beogradu.