Piše: Aida Ćorović
Ostalo je još dvadesetak dana do izbora za Bošnjačko nacionalno vijeće i situacija se, kao u predizborno vrijeme svih izbora, zahuktava, usijava i varniči. Ne znam kako stoje stvari među ostalim manjinskim zajednicama u Srbiji, ali među Bošnjacima skoro da vlada ratna atmosfera.
Nije to, naravno, ništa novo, sjećamo se nekih stranačkih izbora koje su obilježavale pucnjave, ranjeni i mrtvi, sjećamo se međusobnih optužbi i žestokih borbi za naklonost Beograda i novčane i političke koristi koja iz toga – nužno – proizlazi. Podijeljeni između dvojice ključnih bošnjačkih političara, rascijepljeni između dvije islamske zajednice, rastrgnuti između Beograda i Sarajeva, Sandžak i Bošnjaci i dalje ponavljaju iste greške i nastavljaju da budu “moneta za potkusurivanje“ u regionalnim razmjerama. Ovoga puta, sa igračem više i novim pulenom Beograda, Muamerom Zukorlićem koji prijeti da nadmaši sve Ugljaninove i Ljajićeve nepodopštine i političke brljotine zajedno. Ili, kako reče moj kolega i prijatelj Sead B: ova dvojica ništa ne valjaju, ali ovaj treći je čisto i neskriveno ZLO. Verovatno nije neophodno da kažem da sam saglasna s ovom konstaticijom, uostalom, na to zlo koje konstatno metastazira i raste geometrijskom i eksponencijalnom progresijom zajedno, upozoravala sam i upozoravam godinama, no malo je ušiju da čuju i očiju da vide. Ili, tačnije, sve ih je više koji vide, čuju i razumiju, ali ćute iz straha od odmazde ovog amoralnog i okrutnog (ne)čovjeka. Pošto će se mnoge “neverne Tome“ brecnuti na ovu moju konstataciju u želji da zaštite “jadnog“ Zukorlića od mene “goropadne i nepravedne”, nije naodmet da prelistamo – makar djelimično, neke od činjenica koji bi trebalo da izoštre mutnu sliku Sandžaka koja se, hronično, zamagljeno vidi iz Beograda.
Muamer Zukorlić, vječiti muftija sandžački, sa povremenim ili privremenim angažmanom u politici, biznismen, politički kameleon i prevrtljivac, za koga kažu da je i plejboj i da ne preza ni od nezakonitih radnji, ovoga puta, uz veliku pomoć svojih političkih otaca u Beogradu, juriša u potpuno osvajanje i pokoravanje Sandžaka, i Bošnjaka i muslimana u njemu. Da se ne radi o vanredno opasnom čovjeku, ovo bi bila još jedna u nizu političkih “borbica“ za vlast u maloj bari, ali se sve mijenja ako se pogleda iz perspektive prosječnog predstavnika apatičnog, siromašnog i umornog građanina/ke Sandžaka, koji godinama živi između “čekića i nakovnja“ višedecenijske srpske politike. Ali, šta to radi i zašto je opasan „akademik“ Muamer Zukorlić?
Neću se vraćati u dalju prošlost; za one koje interesuju dešavanja u Sandžaku, to su već opšta mjesta. Ključne činjenice odnose se na potpunu uzurpaciju i privatizaciju Islamske zajednice (IZ) u Srbiji, od strane Zukorlića, i nekoliko vjernih izvršilaca i podrepnih muva, kojima je u zadatak dato da blate i denunciraju svakoga ko se suprotstavi nekontrolisanoj i toksičnoj Zukorlićevoj moći. Dugo prećutkivana činjenica je i to da je upravo Muamer Zukorlić, uz pomoć tadašnjih vlasti u Beogradu, stvorio paralelnu IZ i na taj način, zajedno s najvišim političkim eksponentima Srbije, prekršio ustavna ovlašćenja koja se odnose na vjerska prava i slobode ove države.
Tokom vremena, Zukorlićevi apetiti nezadrživo rastu, on otima niz objekata sa opravdanjem da su nekada pripadali vakufskoj imovini, a među njima su zgrada bivše robne kuće “Grmija” koja je decenijama bila u vlasništvu trgovinskog preduzeća UNIPROM, stari hamam u Novopazarskoj banji, nezavršeno obdanište u Lugu, kao i više objekata i prostorija koje su pripadale nekadašnjim društvenim firmama. Uz dvije televizije, desetine džamija, Internacionalni univezitet, Fakultet za islamske studije, vjerska obdaništa, dvije medrese…, Zukorlić je u prilici da vješto gradi opskurnu konstrukciju čiji je cilj da obmanjuje građane i vjernike, da manipuliše poluistinama, da seje laži i da stvara sopstveni “imaginarijum“ koji bi trebalo istovremeno da bude valjda i džamahirija, kupleraj, berza i njegova mala, lična Kolumbija na Balkanu. Nije tajna da je u svim političkim garniturama, od Miloševića do Tadića, tražio političkog patrona i zaštitnika, ali je belaj bio u tome što nikada nije bio dovoljno privlačna “udavača“ za tadašnje političke sultane.
Konačno, njegov potpuni uzlet počinje onog časa kada u vlasti oličenoj u Aleksandru Vučiću nalazi istomišljenika, zaštitnika i partnera u podjeli plijena. Ta će savršeno udobna pozicija iz Zukorlića na površinu izvući i u pravom svjetlu prikazati suštinu njegove ličnosti. Bahato, nasilničko i, sada, otvoreno kriminogeno ponašanje Muamera Zukorlića eskalira kada se, po nagovoru svog političkog mentora iz Beograda, odriče vjerske pozicije i postaje političar i tajkun. Naravno, svoj temeljni izvor moći i novca, Islamsku zajednicu u Srbiji, napušta samo fiktivno, dok je u realnom životu on i dalje neprikosnoveni vlasnik ovog “profitabilnog preduzeća“. Postavši tijesno blizak sa prvim čovjekom ove zemlje, on postaje ključni partner ove vlasti, ne samo u Sandžaku, već i u cijeloj državi i regionu. Ima brojnih indicija o Zukorlićevoj umješanosti u različite aktivnosti, koje su, u najmanju ruku, u sivoj zoni legalnih tokova, čuju se tihi glasovi nekih “glinenih golubova”, mladića koji su prenosili novac iz vehabijskih centara do Sandžaka, o vezama pojedinaca iz Novog Pazara sa centrima radikalnog islamizma, ali i balkanskog podzemlja. Kako bilo, već i samo dovođenje Muamera Zukorlića u vezu sa bilo kakvim kriminalnim radnjama, u najmanju ruku, njega diskvalifikuje kao vjerskog, ali i političkog lidera.
Također, nije tajna da su glavni zagovarači Zukorlićevog otimanja Bošnjačkog nacionalnog vijeća i širenja političkog uticaja, tzv. kontroverzni biznismeni iz Srbije i regiona, čija se imena vezuju za učešće u organizovanam kriminalu u regionalnim razmjerama, ali i neki od “viđenijih” pripadnika policijskih i bezbjednosnih službi. Navodi o Zukorlićevoj bliskosti sa službama bezbjednosti, uostalom, imaju dugu tradiciju i vezuju se, prevashodno, za nikad dovoljno razjašnjeno privođenje tadašnjeg muftije prije desetak godina, upravo zbog manjeg kontingenta oružja “koje su Zukorliću dali pripadnici izvjesne ambasade jedne islamske zemlje” u Beogradu. Pored njih, kao glavni uterivači podrške i glasova se pominju neka od imena policijskih i DB-ovih udarnih pesnica, koje su devedesetih godina premlaćivali i maltretirali Bošnjake u Novom Pazaru, Sjenici i Tutinu. Za sklone kratkotrajnom pamćenju, skoro do jučer, Zukorlić se gickao upravo na temu policijskog i udbaškog terora nad Bošnjacima.
Da Muamer Zukorlić ima moćnu podršku iz Beograda govori i činjenica da je prije nekoliko nedelja, po njegovom diktatu i pod njegovom kontrolom, većim dijelom srušena Arap ili Hasan Čelebijina džamija, koja se nalazi u samom srcu stare čaršije i koja je okružena karakterističnim dućanima. Ova džamija je predstavljala jedno od glavnih obilježja Novog Pazara i, zajedno sa tvrđavom i kulom motriljom, kao i još nekoliko džamija i dva hamama, svjedoči o dugoj historiji ovog grada, jednog od posljednjih orijentalnih gradova na Balkanu. Ono što je zapanjujuće u slučaju devastiranja ovog vjerskog, ali i kulturno-historijskog objekta, jeste činjenica da je navodna rastauracija započeta bez ikakve dozvole, te da ni jedan od dva nadležna Zavoda za zaštitu spomenika, nije dao dozvolu za to. Naprotiv, kada su počeli “radovi” na krovnoj konstrukciji Arap-džamije, investitor (IZ u Srbiji) je informisan da MORA da traži izdavanje uslova i mjera zaštite jer se radi o jednoj o najstarijih džamija u Novom Pazaru, koja čini sastavni deo prostorne kulturno-istorijske celine od izuzetnog značaja za Republiku Srbiju. Kada su, 24. maja ove godine, počeli “radovi”, Republički zavod za zaštitu spomenika kulture izdao je Rješenje o zabrani daljih radova na krovnoj konstrukciji.
Gradska uprava Novog Pazara je tokom juna tražila izdavanje mera tehničke zaštite za rekonstrukciju Arap-džamije, da bi Republički zavod, u okviru objedinjene procedure, 22. juna 2018. godine, izdao informaciju o merama tehničke zaštite. Islamska zajednica u Srbiji se oglušuje na reakcije Zavoda, a zbog uklanjanja gromobrana, tokom jedne letnje nepogode, grom je vidno i bolno uništio deo minareta ove džamije. Kao da to nije bilo dovoljno, posle dva mjeseca, bageri su gotovo u potpunosti srušili ovaj vredni spomenik, a u lokalnoj javnosti se kao razlog za taj bestijalni čin pominje navodno iskopavanje kovčega sa zlatom i novcima lokalnih jevrejskih stanovnika Novog Pazara skrivenih tokom Drugog svjetskog rata. No, čak i da ovo objašnjenje protumačimo kao mahalsku priču, ostajemo zetečeni dubinom mentalnog i moralnog ambisa koji zjapi iz ovakvog, dozvolite da kažem, umobolnog “poduhvata“. Pored okupacije gradskog trga i bespravne izgradnje objekta od gotovo 2.000 kvadratnih metara, potom uzurpiranja jedinog preostalog aktivnog hamama (XVI vek) u Srbiji, slučaj uništavanja naše zajedničke imovine i vrijednog historijskog i kulturnog artefakta koji svedoči o dugoj tradiciji Bošnjaka i muslimana na ovim prostorima, najbolje ocrtava sliku tog čovjeka koji se diči nekakvim obrazovanjem, a pokazuje se nedostojnim vrijednog naslijeđa koje je bio u obavezi da čuva i brani, ako treba, i sopstvenim životom.
(Nastaviće se)