
Piše: Filip Mursel BEGOVIĆ | STAV
Nedavno je dio turske javnosti bio iznenađen suzdržanim stavom predstavnika BiH na glasanju u Generalnoj skupštini UN-a u vezi sa statusom Jerusalema. Turci su bili razočarani jer smatraju da su Bošnjaci narod koji najbolje shvaća Palestince, a drugi razlog jeste ljubav turskog naroda prema Bosni i osjećaj bratske srodnosti. Srećom, razočarenje nije dugo trajalo jer su ubrzo mediji objavili izjavu člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, koji je pojasnio da to nije bio njegov stav, nego stav drugih dvaju članova Predsjedništva BiH, a da je odluka nemoguća bez konsenzusa triju članova. Turski mediji zatim su pojasnili i državni sistem u BiH, a on je vjerovatno, zbog svoje nevjerovatne kompliciranosti, još uvijek teško dokučiv Turcima. Međutim, bojimo se da nije shvatljiv ni nama samima.
Možda je najbolji primjer tome neprestano vikanje u medijima da je bošnjačka politika previše popustljiva, da treba udariti po stolu i slično. Javnost tu snagu doživljava kroz neku mehaničku silu, ali ona nije moguća kao što smo je mi zamislili. Složit ćemo se da Bošnjake, uz izuzetak Turaka, niko neće respektirati samo iz bratske ljubavi, već tek onda kada će biti sistemski jaka, demokratski heterogena, ali oko zajedničkih državnih ciljeva jasno artikulirana ekonomska i politička snaga. Složit ćemo se da će 2018. godinu obilježiti izbori u oktobru, a kampanja već uveliko traje. Složit ćemo se i oko toga da, ko god pobijedi, morat će vlast ostvarivati kroz nužno koaliranje, koje ponekad može biti suprotno dosadašnjim iskazanim stavovima pojedinih stranaka. Ako se oko toga manje-više svi slažemo, o neminovnosti politike nužnih kompromisa, zašto onda ječimo o nekoj bošnjačkoj popustljivosti? Izetbegović je pokazao odlučnost tokom službene posjete Beogradu, pokazao je odlučnost u vezi s revizijom haške presude, principijelnost u vezi s 9. januarom i slično, a opet su neki nezadovoljni tvrdeći da je previše popustljiv. Drugi, pak, koji ga žele predstaviti kao vođu nekakvih radikala i kao onoga kojem je cilj islamska država, govore da je svadljiv i da se s njime ne može. Čine to s ciljanim interesom i u potpunosti ignorirajući sve njegove pozitivne inicijative koje su se ticale održavanja multietničke ravnoteže u BiH. Zaboravljamo da član Predsjedništva iz reda Bošnjaka ne predstavlja samo Bošnjake, on predstavlja sve građane BiH bez obzira što mandat dijeli s još dvojicom. Želimo reći da Izetbegoviću očito ne nedostaje hrabrosti da štiti nacionalni interes i odlučnog stava da promovira državni, ali podsjećamo da korak naprijed nije moguć bez opredjeljenja za nužni kompromis. I on će biti u 2018. potrebniji nego ikada, posebno u vezi s izmjenama Izbornog zakona, ali i drugim temama koje bi mogle izazvati do sada neviđene blokade vlasti, kao i nastavak blokade NATO integracija i evropskog puta BiH.
Žalosno je da je ta vrsta opredjeljenja pod stalnim napadima (bošnjačke) opozicije, ali i SBB-a koji se nalazi unutar vladajuće koalicije. Odnosno, onaj koji promatra izvana mogao bi reći da se među Bošnjacima, za razliku od Srba i Hrvata, ne vidi zajedničko stajalište ni oko onoga oko čega ne bi smjelo biti spora i što je iznad svih drugih interesa, dakle, onome državnom. To će se nastaviti i intenzivirati u 2018. godini. Kompromis i konsenzus, dakle, nije samo potreban u odnosima triju naroda, nego i unutar političko-društvenih odnosa samih Bošnjaka. Stoga, bošnjački intelektualci, umjesto da budu svojevrsni lobisti tog konsenzusa, prema najavama i špekulacijama o zainteresiranim za poziciju člana Predsjedništva BiH, samo će dodatno usložnjavati ionako opterećenu političku scenu.
Do koje razine ide nerazumijevanje na relaciji nacionalno i državno, govori i posljednja izjava koja je vezana za jedan lijepi jubilej. Naime, Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca proslavilo je 25 godina rada. Tom je prilikom ta institucija potpisala zajednički protokol s bošnjačkim nacionalnim vijećima u Srbiji i Crnoj Gori. Možemo reći da je to nešto pozitivno i potrebno. A zatim čitamo izjavu predsjednika VKBI, u kojoj, uz potrebu da se štiti bosanski jezik, ističe po njemu još bitniju stvar na kojoj treba raditi: enciklopedija Bosne i Hercegovine. On smatra da Bošnjaci trebaju raditi na enciklopediji koja će objedinjavati, a ne razdvajati tri naroda kao što rade Hrvati i Srbi sa svojim enciklopedijama.
Ovdje primjećujemo nerazumijevanje odnosa na relaciji nacionalnih potreba i državnog interesa, pa, ako hoćete, i onoga što umjetno zovemo probosansko i probošnjačko, jer kako smo već mnogo puta pisali: ono bošnjačko ne niječe i ne poništava bosansko u nama. Prvo, enciklopedija BiH je potrebna, ali zar nije smiješno da joj se daje prednost nad nepostojećom bošnjačkom enciklopedijom, i to od jedne nacionalne institucije? Zna li Mulabegović da srpski i crnogorski sandžak nisu dio BiH, pa ni ne mogu u enciklopediji BiH biti tretirani kao što bi mogli biti u enciklopediji Bošnjaka? Možda da VKBI promijeni ime u Vijeće kongresa bosanskih intelektualaca i tada bi spomenuta izjava bila sasvim logična. Naime, multietnička može biti zajednica naroda države BiH, ne može biti pojedinac multietnički, a ne može biti ni multietničko nešto što u nazivu ima nacionalno ime bez obzira bilo to bošnjačko, srpsko, hrvatsko ili koje drugo. To ne znači da će se osuditi na samoizolaciju i da neće njegovati multietnički duh te sarađivati s prijateljima iz drugih naroda. I zato, DA za dijalog, DA za Evropu, DA za njegovanje multikulturalnog i multietničkog duha, ali jedno veliko NE za gubljenje sebe samog u svemu tome.