Piše: Dragan Bursać za portal Al Jazeera
Jeste li čuli za Uzeira Bulutovića, Mušana Husovića i Fatimu Sarač? Najvjerovatnije niste. Riječ je o starijim ljudima. Dobrim ljudima. Poljoprivrednicima iz sela Kukurovići. Imali su mnogo toga lijepog da kažu o sebi, svom životu, životu svog sela. Ali te priče nikada nećemo čuti.
Kukurovići, prije 26 godina. Od jeseni ‘92. pa sve do tog 18. februara ‘93. selo je pod konstantnom opsadom srpske vojske. Tu i tamo padne poneka granata, ali narod se navikao. Osim toga, dosta mladih napustilo je selo. Ostaju stariji da čuvaju oskudne kuće i okućnice iako ne znaju kako bi ih sačuvali. Tek ljudski, zaštitnički instinkt.
A onda zimski sumrak. Malo prije 18 časova 18. februara počinje da zviždi. Zvižduci se pretvaraju u tupe zvukove, a oni u eksplozije. Selo su napali četnici. Bio je to onaj konačni napad po sistemu spaljene zemlje. Mladi ljudi iskaču sa djecom iz kuća i polugoli i bosi bježe u mrak od vatrenih sijača smrti.
Uzeir, Mušan i Fatima odlučuju da ostanu. Kažu, proći će i ovo zlo, a nije moguće da se njima starima nešto desi. Ne bi vojska ništa… Nabrzinu se pozdravljaju sa svojim familijama i vraćaju u trošne kuće.
Spaljena zemlja, spaljeni i silovani ljudi
Samo pola sata kasnije Bulutović se uz urlike pretvara u živu buktinju. Granata je pogodila kuću i zapalila je. Uzeir umire u mukama. Odmah potom ista sudbina u paklenoj vatri sustiže Mušana Husovića.
Starica Fatima Sarač izlazi iz kuće u mrak. Oči od mrene i tmine ne mogu da se priviknu na zlo noći. Između gareži spaljenih kuća i svjetlosti metaka koji zvižduću ugledala je jednog vojnika, pa još jednog i još jednog. Nekakva četa, šta li je? Starica, obamrla od straha, sjeda na poljanu ukaljanu snijegom i blatom. Prilaze joj vojnici i odvode je do jedne spaljene kuće.
Nena Fatima se nada brzoj smrti. Eto, doživjela je svoje, proživjela, ide sa mirom Bogu na istinu. Bitno je da su joj se djeca izvukla. Ali, umjesto brze smrti, četnici su je prvo silovali, pa joj polomili obje ruke, pa je tek onda rafalom ubili.
O tome svjedoči i hrabri novinar Džemail Halilagić, koji na 26. godišnjicu podsjeća da za taj zločin niko nije odgovarao i ukazuje da se za Kukuroviće više ne interesuju ni organizacije za zaštitu ljudskih prava. Halilagić je kao novinar u to vrijeme izvještavao i dokumentovao događaje u Kukurovićima.
“Tom prilikom u svojim kućama su izgorjeli Mušan Husović i Uzeir Bulutović, dok je Fatima Sarač silovana, zlostavljana i ubijena streljačkim naoružanjem. Jugović Kaltak je ranjen, a ostali mještani su se razbjezali po okolnim šumama”, rekao je Halilagić, koji je kao novinar i svjedok tog događaja boravio u Kukurovićima u februaru 1993. i prisustvovao dženazi poginulima.
One kuće koje nisu spaljene i opljačkane, ona stoka koja nije odvedena i pobijena, sve je to dokinuto u novom četničkom pohodu u aprilu ‘93.
Nije Bosna nego Srbija
I sad će se neko pitati kako je i zašto toliko bitna smrt to troje staraca. Dabome, veliki je to zločin četnički, ali napravili su četnici mnogo zločina po Bosni i Hercegovini, spalili mnogo sela i ubili mnogo ljudi. Nažalost, to je istina, ali ovo je specifičan slučaj.
Jer, vidite, Kukurovići su u Srbiji, ne u Bosni, a ubijeni, silovani i protjerani narod bio je narod Savezne Republike Jugoslavije i Republike Srbije. Selo je u opštini Priboj, a ljudi su ubijeni samo zato što su Bošnjaci.
Njih nisu napale tek nekakve paravojne formacije ni nekakvi odrpanci nego organizovane jedinice Vojske Jugoslavije, konkretno Užičkog korpusa. Time je Vojska Jugoslavije počinila nesumnjiv zločin nad svojim građanima, koji su pritom bili civili. Ne treba zaboraviti da u selu nije bilo ratnih dejstava ni borbenih formacija. Tek obični starosjedioci.
Najjednostanije rečeno: dobro naoružane jedinice Armije Jugoslavije istrijebile su jedno selo u Srbiji, ubile troje ljudi državljana Srbije, a jednu ženu prije toga silovali, mrcvarili i potom ubili. Civili su krivi zato što su bili Bošnjaci. To im je sva krivica.
Cio tekst počitajte na portalu Al Jazeera