Jedna godina na Balkanu je kao sedam ljudskih života, za pristalice prirode, biljaka i životinja.
Dokaza ljudskog nemara i ubijanja prirode je na svakom koraku, ali ekološki vapaj i dalje niko ne čuje. Ni vlast, ni opozocija i što je najčudnije ni narod ne haje, niti se sekira, što su ulice po sandžačkim varošima sve češće bez trotoara ili ograničene ivičnjacima načičkanim automobilima.
Rijeke u Sandžaku sve više liče na kanalizaciju. Lim umjesto da osvježava okolinu godinama ugrožava životnu sredinu i zdravstvenu higijenu Berana, Bijelog Polja, Prijepolja i Pirboja.
Dramatična je situacija sa vodom u gornjem toku Ibra koja godinama nosi piljevinu iz lokalni pilana rožajsko-tutinskog kraja, dok je jezero Gazivode decenijama povod za paniku zbog nekoliko tona otpada i svakojakih proizvoda koji plivaju po njegovoj površini.
Ništa bolje nije u Tutinu i Novom Pazaru. Korito i obale Vidrenjaka i Pečonice, postale su deponije smjeća, brda od naslaga građevinskog otpada, šuta, zemlje, životnijskih kostura…
O neslavnom rekordu otpadom ugroženog toka Jošanice i Raške, ne samo zbog stalnih poplava i ljudskih žrtava, čulo se u crnim hronikama širom Balkana.
Deponije su divlje ruglo koje opštinari nikako ne stavljaju pod kontrolu, niti se sankcioniše provincijska “rulja iz mulja”, koja neće ni da čuje o sanitarnoj odgovornosti otpadnih voda.
I dok tradicionalno zbunjeni opštinari sležu ramenima i kažu: Vidiš li da ne vidimo, ekološke prijetnje na sve strane od Hajle do Mokre Gore, Rogozne i Golije, ne prestaju da truju narod i bivaju jednim od vodećih uzroka rekordnog mortaliteta i morbiditeta u Sandžaku.
Izvor: Sandzacke.rs