Generalni sekretar i portparol Predsjedništva Republike Turske Ibrahim Kalin objavio je kolumnu u novinama “Daily Sabah” pod naslovom “Zašto je Erdogan pobijedio?”.
Njegovu kolumnu prenosimo u cijelosti:
Turski birači su 24. juna izašli na birališta da glasaju na presudnim predsjedničkim i parlamentarnim izborima. Zabilježena je visoka izlaznost od preko 80 posto. Predsjednik Recep Tayyip Erdoğan dobio je 52,5 posto glasova čime je ponovo izabran za predsjednika. Dobio je oko 10 miliona glasova više od svog najbližeg protivnika. Stranka pravde i razvoja (AK Partija) ostvarila je uvjerljivu pobjedu sa 42,5 posto glasova. Narodni savez, kojeg čine AK Partija i Stranka nacionalističkog pokreta (MHP), osigurala je komotnu parlamentarnu većinu.
Rezultati pokazuju da ljudi u kontinutetu poklanjaju povjerenje Erdoğanu i njegovoj stranci. Podjednako je važna i podrška data novom predsjedničkom sistemu. Tako je Erdoğan izabran za prvog predsjednika novog sistema. U žestokoj izbornoj utrci, Erdoğan je uz efikasnu kampanju, uspio zadržati i svoju popularnost među ljudima. Opozicione stranke su dobile određeni broj glasova, ali nisu uspjele da dobiju dovoljno podrške kako bi se mogle suprotstaviti snažnom utjecaju Erdoğana u turskoj politici. Erdoğan koji je na vlasti već 16 godina i pobjednik na 13 izbora i referendumu, pobijedio je svog najbližeg rivala sa razlikom od 20 posto. Među današnjim političarima, ne postoji ni jedna politička figura koja se može pohvaliti ovakvim uspjehom. Ovo govori ne samo o njemu kao o političkom geniju, već i o društveno-političkim činjenicama turskog društva koje mnogi spoljni posmatrači ne razumiju.
Erdoğan i njegova AK partija su uspjeli zadržati svoju popularnost u Turskoj zahvaljujući snažnom uspjehu koji datira od 2002. godine. Ubjedljiva većina birača pozdravlja Erdoğanovo rukovodstvo i smatra da je uspješno riješio problem turske ekonomije, stvorio otporniji i inkluzivniji politički sistem i omogućio da ljudi iz različitih društvenih sfera budu prihvaćeni u oblasti ekonomije, politike i društvene mobilizacije. Tajna Erdoğanovog uspjeha leži u tome što on uvijek stavlja narod u prvi plan.
U beskrajnoj kompleksnosti politike stranaka i identiteta, Erdoğan je danonoćno radio kako bi podigao životni standard miliona porodica sa niskim i srednjim prihodima i ulagao je u obrazovanje, zdravstvo, infrastrukturu, puteve, aerodrome i javne ustanove. Bio je šampion politike socijalne pravde koji su radili u korist i urbanih i ruralnih zajednica širom zemlje.
Tajna Erdoğanovog uspjeha nije samo u politici služenja. Otvorio je put pripadnicima različitih identiteta u zemlji, uključujući religiozne pojedince, Kurde, Alevite, i nemuslimanske manjine u koje spadaju Jevreji, Grci, Armenci, Asirci i dr. da budu zastupljeni na društvenoj i političkoj sceni. Zabrana kurdskog jezika je ukinuta, a Kurdi, kao i druge etničke grupe, mogu se slobodno izražavati. Put ka vertikalnoj i horizontalnoj društvenoj mobilnosti je otvoren za njih. Erdoğan je uključio veliki broj kurdskih građana u redove svog pokreta. On je uspostavio snažnu vezu sa ljudima iz svih sfera turskog društva uključujući i Kurde. Napravio je jasnu razliku između terorističke organizacije PKK i Kurda, oslobodio ih je ugnjetavanja i pritiska ove terorističke mreže koja se brine mnogo više za svoj opstanak nego za stvarna pitanja kurdskog naroda.
U spoljnoj politici, on je proširio međunarodne perspektive Turske na različite regione kao što su Afrika, Azija i Latinska Amerika. On ne vidi spoljnu politiku kao igru nulte sume. Biti član NATO-a, biti kandidat za članstvo u EU ne može biti u suprotnosti sa odgovornosti Turske u drugim dijelovima svijeta. Zapravo, perspektiva spoljne politike od 360 stepeni neophodna je za nacionalne interese Turske u burnom svijetu izvan njenih granica. Napori Turske da pomogne potlačenim ljudima svijeta imali su odjek na globalnom nivou i dobili su podršku stotina miliona ljudi kako islamskog tako i drugih dijelova svijeta. Erdoğanov poziv na globalnu pravdu sa sloganom “Svijet je veći od pet”, možda je poremetio neke centre moći, ali se bavi jednim od fundamentalnih mana trenutnog globalnog poretka. Stoga nije iznenađujuće što su ljudi slavili njegovu izbornu pobjedu ne samo u Turskoj, već i u Palestini, Somaliji, Mijanmaru, Afganistanu, Pakistanu, centralnoj Aziji, na Balkanu i na mnogim drugim mjestima. Opozicija mora početi preuzimati odgovornost za svoje nedostatke. Tokom proteklih 16 godina, Erdoğan je podstakao civilnu kontrolu nad vojskom i oslabio one koji sebe smatraju čuvarima Turske. U ovom trenutku, jedini način uspostavljanja političke moći u Turskoj jeste pobjeda na izborima. Erdoğan je postavio ovaj izazov pred sebe i odnio je pobjedu. Opozicione partije će morati više raditi i pažljivije slušati turske birače izvan svojih komfornih zona politike identiteta i kampanja.
U posljednjih nekoliko nedjelja nije nedostajalo dezinformacija o turskim izborima. Neki u zapadnim medijima umjesto da su izvještavali o stvarnim činjenicama na terenu, djelovali su kao politički aktivisti koji su promovirali kandidate opozicije. Kao i ranije, njihova predviđanja o Erdoğanovom padu ponovo su se pokazala kao neutemeljena. Sa ovim pristupima pokušali su manipulirati čitaocima i gledaocima, ali nijedna od takvih taktika nije uspjela. To je dovelo u pitanje njihov kredibilitet. Štaviše, oni ne uspijevaju da shvate društvenu i političku dinamiku Turske. Ovi izbori bi trebali biti još jedna lekcija za njih.
Neki spoljni posmatrači nisu mogli predvidjeti Erdoğanovu pobjedu jer zavise od nepouzdanih izvora informacija pojedinaca i marginalnih grupa koje pružaju pristrasne perspektive ili donose zaključke o Turskoj na sastancima iza zatvorenih vrata u istraživačkim centrima u zapadnim prijestolnicama. Neki od samoproglašenih turskih “stručnjaka” čak nemaju ni osnovne kompetencije da daju bilo kakvu ozbiljnu analizu o Turskoj. Predsjednički i parlamentarni izbori održani 24. juna nisu se odnosili samo na Erdoğana, već i na opoziciju. Rezultati su jasni. Kako Turska ulazi u novu eru sa predsjedničkim sistemom, ona istovremeno ostaje otok stabilnosti i prosperiteta u problematičnom regionu.