Predsjednik Socijaldemokratske partije Srbije Rasim Ljajić u intervju za “Politiku” kaže da je za njega Ugljaninova inicijativa za formiranje zajednice bošnjačkih opština nerealan cilj i priča koja samo stvara lične i kolektivne frustracije.
“Za mene je to već viđena i doživljena stvar. Početkom devedesetih godina kada je počeo rat u Hrvatskoj, Ugljanin je izjavio, a kasnije i besomučno ponavljao, da će za ‘Bošnjake u Sandžaku tražiti prava i status koji dobiju Srbi u Hrvatskoj’. Kao što znamo, Srbi u Hrvatskoj, ne da nisu dobili nikakav status, nego su u najvećoj mjeri i proterani 1995. godine. Toliko o tim analogijama i prostom upoređivanju neuporedivih stvari. Tako je i sada. On traži zajednicu bošnjačkih opština, i to će za jedan dio javnosti u Sandžaku i regionu da zvuči logično. Ja samo znam da je to skroz nerealno. ZSO na Kosovu je dio međunarodnog sporazuma potpisanog u Briselu, čiji je garant EU, a podržanog i od SAD.
To je, dakle, međunarodna obaveza koju je prihvatilo kosovsko rukovodstvo, na čelu sa Hashimom Thacijem. I pored toga, ona još uvijek nije formirana zbog protivljenja nekog drugog rukovodstva, što je, samo po sebi, dosta neuobičajeno. Znači, na Kosovu nema još ZSO, koja je i potpisana od političkih predstavnika Albanaca i podržana od svijeta. A ko će da podrži tu Ugljaninovu zajednicu? Slovom i brojem niko. Ni u Srbiji, ni u svijetu. Ako hoćete da budete neuspješni vi samo postavite nerealan cilj. I to Ugljanin radi već više od 30 godina. Postavlja lestvicu na 10 metara, a ne može da preskoči ni metar. I naravno da to stvara i lične i kolektivne frustracije”, kazao je Ljajić.
Šta je nama konkretno potrebno?
Nama je potrebna dalja integracija Bošnjaka, njihovo veće učešće u svim institucijama, naročito policiji i pravosuđu, nastavak investicija u infrastrukturu, ekonomski i socijalni razvoj. To je najbolja zajednica bošnjačkih opština. U tim opštinama trenutno imamo investicije koje premašuju 200 miliona eura. Šta će mi zajednica koja je izolovana, posvađana, demografski opustošena, ekonomski neodrživa i infrastrukturno nepovezana. Naravno, uvijek je teže baviti se realnim životom nego političkim fikcijama i fantazmagorijama.
Iz Sandžaka stiže još jedna inicijativa o izmeni grba, himne i zastave…
Ta inicijativa više ima marketinški karakter. Njen rezultat je unaprijed poznat. Od nje nema neke velike štete, ali neće biti ni uspeha. Nije mi jasan tajming kad se pokreće. Kao da smo riješili sve probleme u zemlji, pa je došao red i na državne simbole. Čak bih i razumeo da je recimo pokrenuta inicijativa da se pored državne i narodne zastave, koje postoje, donese odluka i o narodnom grbu, uz postojeći državni. To bi recimo imalo nekog smisla, jer bi taj narodni grb mogao da simbolizuje multietnički karakter zemlje. Međutim, u ovim okolnostima, svaku raspravu o ovoj temi smatram izlišnom.
Kako ste se u Sandžaku organizovali po pitanju pomoći Turskoj u razornom zemljotresu?
Prvi kamioni sa robom iz Novog Pazara krenuli su prema Turskoj. Veliki broj građana, i Bošnjaka i Srba, uključio se u akciju prikupljana pomoći. Na stotine volontera danonoćno radi na prikupljanu potrebnih roba i njihovom sortiranju. Ljudi su i ovoga puta pokazali ogromnu solidarnost i empatiju sa turskim narodom. Ovo je zaista tragedija epskih razmjera. Niko i ne može da predvidi konačan broj žrtava. Poznajem doktora iz Istanbula kome je u zemljotresu u Antakiji stradalo čak 58 članova uže i šire familije. Na neki način, svi sada pojedinačno polažemo test iz elementarne humanosti.
Šta za Bosnu znači to što je dobila status kandidata za EU?
Nažalost, vrlo malo. Bosna se možda nalazi u najvećoj krizi od završetka rata. Institucionalnoj, političkoj, pa i etničkoj. Na sve njene unutrašnje slabosti i ograničenja, nakalemila se potpuna nesposobnost i konfuzija od strane međunarodnih zvaničnika. Bosna danas ima najgoreg visokog predstavnika od osam dosadašnjih. Polovinu njih sam i lično poznavao. Ovoga nikada nisam sreo, ali mi je bilo dovoljno da ga vidim na televiziji kako histerično govori, mlatara rukama, vrti glavom, sa čudnim grimasama na licu. Uz to, Kristijan Šmit otvoreno favorizuje HDZ BiH i pod uticajem je zvaničnog Zagreba, što oni i ne kriju.
Čak se i hvale da je pod njihovim pritiskom i sugestijama promenio izborni zakon, u korist bosanskih Hrvata. Uvek kada vidim ovog njemačkog diplomatu padne mi na pamet čuvena misao Ive Andrića: „Kada bi ljudi znali sa koliko malo pameti se upravlja svetom, umrli bi od straha.” Ako tome dodamo i ponašanje američkog ambasadora, koji se direktno involvirao u proces formiranja vlasti nakon izbora, na način kakav ja nisam vidio za ovih 32 godine bavljenja politikom, onda je i slika o dubini krize još ilustrativnija i nažalost tragičnija. Teško Bosni sa njima, a vjerovatno bez njih ne bi bilo ništa lakše.
Kompletan intervju Rasima Ljajića za “Plitiku” pročitajte na OVOM LINKU