Piše: Andrej Nikolaidis
Prvi potez štaba predsjedničkog kandidata Mladena Bojanića nije trebalo biti ni prikupljanje para za kampanju, ni terenski rad, ni takozvano istraživanje takozvanog javnog mnenja… Ne: prije svega toga, Bojanićevi ljudi trebali su se postarati da se, ma gdje bio i šta činio, i ma kako to zahtjevan zadatak bio, Nebojši Medojeviću onemogući pristup internetu.
Mladen Bojanić jeste kandidat, između ostalih, i Demokratskog fronta, čiji je Medojević jedan od lidera. Ali Nebojša Medojević, čim ga pripuste na internet, sve napadajući Mila Đukanovića, istom Milu Đukanoviću pomaže, pa mu još pomaže izdašno kako mu ni svi novci, ni sva sila aktivista, niti bilo šta drugo sa ovoga svijeta ne bi pomoći mogli.
Na šta mislim? Milo Đukanović na crnogorskim aprilskim predsjedničkim izborima ne može pobijediti bez glasova Bošnjaka i Albanaca. Svako ko nije idiot razumije da, kaniš li pobijediti Đukanovića, a Bojanić je to, čini se, naumio, moraš pokušati pridobiti dio bošnjačkih i albanskih glasača.
Jeziva prijetnja
Šta u takvoj situaciji čini Nebojša Medojević, čiji je savez finansijski i na svaki drugi način stao iza Bojanićeve kandidature? Na fejsbuku objavljuje sljedeću izjavu:
“Glasati danas za Mila Đukanovića je potpuno isto kao poturčiti se. Prodati vjeru za večeru, dobrovoljno. Bez pritiska”.
Medojevićeva ideja o tome kako prići glasačima koji su muslimani podrazumijeva, dakle, direktnu uvredu i indirektnu, no zbog toga ne manje jezivu prijetnju.
Raskošna je to, takoreći višedimenzionalna uvreda. U prvoj rečenici Medojević glasače Mila Đukanovića rafalno i neselektivno zasipa pljuvačkom i poredi ih sa “poturicama”. U sljedeće dvije rečenice objašnjava u čemu je grijeh “poturica” – čime su oni, po njegovom sudu, zavrijedili prezir: zato što su “dobrovoljno”, “bez pritiska”, “prodali vjeru za večeru”. Ako je glasati za Đukanovića isto što i “poturčiti se”, Đukanović je onda isto što i Turci: okupator.
U tradicionalnoj crnogorskoj aksiologiji koju perpetuira Medojević, čin “turčenja” je najozbiljniji etički prestup.
Postoji knjiga koja govori o tome kako se u Crnoj Gori rješava pitanje “prelaska na okupatorsku vjeru”. Zove se Gorski vijenac i centralno je djelo crnogorske kulture, politike i istorije – cjelokupnog crnogorskog društva, kako bi se reklo.
U toj knjiizi, koja se u Crnoj Gori nažalost tretira ne kao književni tekst nego kao Sveta knjiga (a Svete knjige su uvijek i uputstvo za postupanje), Crnogorci (ili Srbi u Crnoj Gori, kako ko već tumači Njegoša), pitanje “poturica” riješili su njihovom “istragom”.
Riječ “istraga” znači genocid: potpuno iskorjenjivanje, nakon kojega od etničke ili religijske grupe nad kojom se vrši ne ostaje ni trag.
Zbog sveopšteg uticaja Gorskog vijenca, u Crnoj Gori je prva asocijacija na riječ “poturica” upravo riječ “istraga”. Svako onaj ko u Crnoj Gori upotrijebi riječ “poturica” upotrijebio je, iako je nije rekao ili napisao, i riječ “istraga”.
…i tako, crnogorski predsjednički izbori, koji su mogli biti sasvim dosadna, rutinska provjera volje građana, najprije su se Đukanovićevom odlukom da se kandiduje pretvorili u referendum o njemu (posve je sejedno ko je njegov protivkandidat – građani će glasati za i protiv Đukanovića, jer on polarizuje biračko tijelo i efikasnošću neutronske bombe briše svaku mogućnost trećeg puta), da bi ih Medojević dodatno začinio dozom guslarskog šovinizma.
Medojevićev i Mandićev savez zaoštrava svaku od podjela
Medojević i ostatak opozicije retorički istrajavaju na ideologiji koju su Demokrate formulisale kao “pobjede, a ne podjele”. Oni iz opozicije koji se nastoje predstaviti kao politički pragmatici govore tome kako Đukanović vlada zahvaljujući činjenici da je crnogorsko društvo rascijepljeno na dva bloka po pitanju nezavisnosti, članstva u NATO-u i identitetskim pitanjima, dok Demokratski front, kao proizvod guslarsko-lelekačke tradicije, govori o “kobnim crnogorskim podjelama”.
Istovremeno, superagresivnom retorikom i nasilnim akcijama Medojevićev i Mandićev savez zaoštrava svaku od pobrojanih podjela. Zaključno sa citiranom Medojevićevom izjavom koja poziva na “grijeh praotaca”. Istovremeno, Đukanović rado koristi patrioti-izdajnici retoriku, čemu se opozicija, opet tek retorički, kao suprostavlja. Kažem “kao”, jer je Medojević upravo “evocirao uspomene” na ono što se u tradicionalnoj Crnoj Gori smatralo najvećom izdajom u njenoj istoriji.
Paradoks vladavine Đukanovića i DPS-a je u tome što su oni, u jednoj dimenziji, modernizovali crnogorsko društvo: Crna Gora, ako nećemo lagati, danas nije ista zemlja koja je bila prije 20 ili 30 godina. Uveli su Crnu Goru u evropsku orbitu. Održavaju multietničnost društva i vlasti. Najprije su, ranih devedesetih, jahali na velikosrpskom nacionalizmu, da bi se od 1997. nadalje suprotstavljali fašizaciji i spriječili reviziju istorije i rehabilitaciju fašističkih pokreta kakva se desila u Srbiji i Hrvatskoj.
Istovremeno, sproveli su tranziciju i ekonomski model koji je doveo do uspostave beskrajne prvobitne akumulacije kapitala, verzije kapitalističke loše beskonačnosti koja je duboko feudalna i moderna jedino u smislu da na mikroplanu vjerno preslikava jedan posto bogatih i 99 posto ostalih šemu raspodjele globalnog bogatstva.
Modernizatorski potencijal DPS-a potrošen je i to notorno. Kao što je notorno i to da je bilo kakva modernizacija ovog društva koja podrazumijeva saradnju sa Demokratskim frontom koji je u svojoj biti odlučna negacija zapadne modernosti tek populistička demagogija. Dalja vesternizacija i modernizacija crnogorskog društva moraće sačekati stvaranje takozvanog trećeg puta. U ovom trenutku, daleko izvjesnije opcije su stagnacija ili retardacija.