Piše: Almir Mehonić
Devedesete su donijele u Sandžaku, kao i u drugim krajevima bivše Jugoslavije, formiranje nacionalnih pokreta i institucija. Počelo je sa Strankom demokratske akcije Sandžaka, uz čiju je pomoć formirano Muslimansko nacionalno vijeće Sandžaka (MNVS), koje je, nakon vraćanja tradicionalnog nacionalnog imena, preinačeno u Bošnjačko nacionalno vijeće Sandžaka (BNVS). BNVS je bila jedna vrsta krovne nacionalne institucije u koju su ulazile sve političke stranke, organizacije i udruženja sandžačkih Bošnjaka. To su bile kratkotrajne godine jedinstva među sandžačkim Bošnjacima.
Izvor podjela bila je politička polarizacija koja je ubrzo generirala i sve ostale podjele. Paralelni svjetovi u Sandžaku opstaju godinama na političkom, kulturno-nacionalnom i vjerskom nivou. Beogradske vlasti na taj način kontroliraju dešavanja u Sandžaku, a sandžačke Bošnjake udaljavaju od suštinskih tema oko kojih bi morao postojati nacionalni i regionalni konsenzus.
Sve republičke ustanove koje imaju svoje ispostave po sandžačkim gradovima nedostupne su za Bošnjake, a njihovi direktori i lokalna rukovodstva biraju se po beogradskim kancelarijama. Iako zakoni Srbije kažu da u tim ustanovama nacionalna struktura zaposlenih mora odražavati nacionalnu strukturu građana u toj općini, Bošnjaci su zaposleni u minimalnom, čak i jednocifrenom procentu, a uz to, Srbija u potpunosti ignorira značajnije investiranje u Sandžak.
Za ovakvo stanje svakako je prvi krivac država čiji je Sandžak dio. No, sukob među bošnjačkim frakcijama ide u prilog ovakvom odnosu države Srbije prema Sandžaku. Stoga, sasvim ozbiljno treba uzeti u razmatranje inicijativu koju je na konferenciji u Bošnjačkom nacionalnom vijeću nedavno iznio predsjednik SDA Sandžaka Sulejman Ugljanin, a tiče se sublimacije zajedničkih nacionalnih interesa svih političkih i društvenih činilaca u Sandžaku.
A šta uopće predstavlja konsenzus nacionalne politike u Sandžaku? Prvu razinu predstavlja bošnjačka nacionalna politika koja se generira u Sarajevu, a možemo je ukratko svesti na očuvanje državotvornosti BiH, promoviranje ravnopravnosti na svakom pedlju teritorija BiH, razvijanje uvjeta za postizanje članstva u Evropskoj uniji i NATO paktu. Bošnjačka nacionalna politika u Sarajevu za sada još uvijek nema vidljiv i jasno definiran odnos prema Bošnjacima koji žive van Bosne i Hercegovine, a njen su sastavni i neodvojiv dio.
Dakle, dolazimo do druge razine koju predstavlja prostor Sandžaka, kako srbijanski, tako i crnogorski dio, gdje su Bošnjaci autohton narod, gdje imaju kontinuitet i političkog i kulturnog organiziranja i gdje tvore vlast ili participiraju u vlasti. Prateći politička djelovanja i narative svih proteklih godina, moglo bi se zaključiti da su politički i društveni faktori u Sandžaku okupljeni oko ideja da su Bošnjaci autohton i starosjedilački, pretežno muslimanski i evropski narod u Sandžaku koji govori bosanskim jezikom i kojem je Bosna i Hercegovina matična država. Da se putem svojih političkih i nacionalnih institucija bori za puna prava i slobode po evropskim standardima i modelima, za evropske i evroatlantske integracije, poštovanje teritorijalnog integriteta država u okruženju, uz poseban naglasak na BiH i mogućnosti povezivanja po principu kulturološke saradnje, kao i za sandžačku specifičnost i iznalaženje modela za prekograničnu saradnju na cijeloj teritoriji Sandžaka.
Stoga, sandžačka politika, kada se pozicionira i definira, sukladna je ukupnoj bošnjačkoj nacionalnoj politici, pa samim tim ne može i ne smije biti sužena samo na bošnjačku manjinsku politiku i mora pratiti širu sliku. Istodobno, ne smije izgubiti ni svoj regionalni sandžački narativ, a mora imati u vidu i srpsku nacionalnu politiku koja joj diše za vratom i ima moć da kroji sudbinu Bošnjaka na Sandžaku. Nezahvalna je to pozicija, ali ona je takva u kontinuitetu i nije ništa novo. Ipak, novost može biti bolje pozicioniranje samih Bošnjaka, njihov konsenzus, njihovo zajedništvo u onim nacionalnim pitanjima oko kojih ne bi smjelo biti podjela.
Izvor: Stav.ba