Piše: Mustafa Drnšlić za Stav.ba
Da stereotipi ne umiru lahko te da su mnogi od njih, iako sasvim neopravdani, danas duboko usađeni u kulture i mentalne konstrukte čitavih naroda, ali i njihovih političkih klasa, možda ponajbolje pokazuje histerija koju je izazvala najava posjete predsjednika Republike Turske Recepa Tayyipa Erdoğana Bosni i Hercegovini. Ako zanemarimo čisto politikantsko skvičanje i histerisanje koje ima funkciju lokalnih političkih obračuna, ipak možemo nazrijeti i dublje razloge i povode za protivljenje ovoj posjeti.
Šta je neprihvatljivo za srpsko-hrvatske političke elite
Jedna od konstanti s kojom su se Bošnjaci kao narod susretali još od odlaska Osmanskog carstva s ovih prostora jeste optužba za neku vrstu “istočnog grijeha”. Za njega su bile krive prošle, ali i današnje generacije Bošnjaka. Krivica za “grijeh” ogleda se u navodnom moralnom posrnuću predaka koji su prihvatili islam, čime su izašli (ali su i izbačeni) iz pripadnosti blagoslovljenom evropskom kulturno-civilizacijskom krugu te su pali u dubine pripadanja islamskoj civilizaciji.
Naravno, takva civilizacijska izdaja time je gora što su Bošnjaci autentični evropski narod koji naseljava praktično samo središte evropskog kontinenta, što je prema mnogima koji gaje takve predrasude (bili oni šovinisti ili autošovinisti) anomalija koja se ne može ni otrpjeti ni oprostiti. Upravo radi toga, sama historija Bošnjaka mogla bi se okarakterizirati kao stalna odbrana od konstantnih pokušaja da nas se natjera da okajemo taj navodni grijeh svojih predaka. Nekada nas se na to pokušalo natjerati kroz okupaciju i represiju, nekada kroz prisilnu asimilaciju, a nekada kroz biološko istrebljenje. Modaliteti su različiti, ali je cilj uvijek ostao isti.
Ostvarenje tog cilja, rješavanja “problema” Bošnjaka, tačnije problema bošnjačkog identiteta “drugog”, u svim historijskim periodima od okupacije Austro-Ugarske, preko Kraljevine Jugoslavije, NDH, SFRJ, a naročito u toku svjetskih ratova, pa sve do najnovije agresije, uglavnom je išlo na dva kolosijeka – genocidnim nasiljem i zatiranjem unikatne kulturne baštine tokom ratova i kulturološkom asimilacijom i zatiranjem specifične tradicije u vremenima mira.
U takvim procesima bila je naročito izražena velikosrpska optužba za turčenje ili poturčavanje, gdje se, radi prihvatanja islama, Bošnjacima pokušalo osporiti vlastito naslijeđe i baština, ime i jezik, bilo kakav kontinuitet s vlastitim precima, tlom i prostorom koji naseljavaju, čak do toga da se preispituje osnovno pravo postojanja. Da je riječ o šovinističkom mentalnom modelu koji može biti manje ili više izražen, ali nikada zaista ugašen, najbolje pokazuje dugo vrijeme njegovog mirovanja i hibernacije kada je izgledalo da asimilacija Bošnjaka napreduje neometano, kao što je bilo za prvih decenija SFRJ, da bi se on naprosto povampirio na najgori mogući način kada se osjetilo da Bošnjaci ne samo demografski napreduju nego da se i kulturološki i politički bude.
Fenomen “istrage poturica” nikada nije prestao na ovim prostorima. U ovom ili onom obliku Bošnjaci se stalno optužuju za jedno te isto, pripadanje i sklonost kulturi, tradiciji i civilizaciji čije je samo postojanje prijetnja i koja je podnošljiva jedino ako se nalazi preko sedam mora, a i tada samo ako drži pod nekom vrstom političke ili vojne kontrole. Živjeti i djelovati na prostoru u kojem je ta kultura većinska, a slobodna u svojoj manifestaciji, trpjeti pored sebe politički suveren i većinski kolektiv čiji su pripadnici istovremeno otvoreno pripadnici sporne kulture, nemati odgovarajuće poluge da se represivno djeluje spram takvog kolektiva naprosto je neprihvatljivo za srpsko-hrvatske političke elite i tradicije.
Prava histerija nastupa naročito kada se osjeti da se jedina preostala brana i omča, percepcija bošnjačke geopolitičke izoliranosti, slabosti i okruženosti ruši, tj. kada se pojavi neka vanjska sila koja bi mogla promijeniti odnos snaga u regiji u korist Bošnjaka. Još ako se radi o nekoj od država s čijim građanima Bošnjaci dijele vjersku pripadnost, a naročito ako je u pitanju prauzrok svakog zla ovdašnjih mitologija, Turska dakle, šovinistička histerija dobija gotovo apokaliptične razmjere.
Pokušaj buđenja bošnjačkih kompleksa
Pošto živimo u vremenu kada su Bošnjaci konačno izvojevali vlastitu državu te time i vlastitu slobodu i politički suverenitet, kojeg, naravno, dijele s druga dva naroda, nemoguće je, kao ranije, nekom represivnom metodom onemogućiti i zabraniti takve prirodne procese bližeg povezivanja i ponovnog upoznavanje dviju država – Bosne i Hercegovine i Republike Turske, te dvaju naroda – bošnjačkog i turskog.
Upravo radi toga svjedočimo izuzetno zanimljivom fenomenu da se medijskom harangom i diplomatskim pritiscima Bošnjaci nastoje izolirati tako da to izgleda kao dobrovoljna samoizolacija i preziranje pružene turske ruke. Nova izvedba stare ideje, ali upravo radi vlastite buđavosti unaprijed osuđena na propast. Jedino što je zaista problematično u svemu tome jeste pristajanje nekih evropskih centara, inače prijateljskih prema BiH, da radi vlastitih interesa i vlastitih sporova s Turskom učestvuju u pokušaju sabotaže bilo kakve čvršće saradnje Turske s Bosnom i Hercegovinom.
No, svi ti pokušaji da se insistiranjem na šovinističkim stereotipima probude bošnjački kompleksi, da se odvratna propaganda o “poturicama” okrene na svoju glavu pa da je Bošnjaci počnu prakticirati na samima sebi, da se indirektnim prijetnjama Bošnjaci uplaše za vlastitu budućnost, stalno potenciranje razlika a ne sličnosti, predstavljanje današnje Republike Turske kao nekakve istočne despotije, cijela ta negativistička kampanja omalovažavanja turskih investicija, pomoći i pozitivne političke uloge Turske u BiH jednostavno ne može polučiti neki konkretan rezultat jer je demantiraju činjenice.
Predsjednik Erdoğan, kao niti bilo koji drugi turski zvaničnik do sada, nikada nije negirao ustavnopravni poredak BiH, nikada nije izjavio bilo šta što bi se moglo tumačiti kao štetno za interese Bošnjaka ili uopće ravnopravnost svih naroda u BiH i sami evropski put Bosne i Hercegovine. Turska je konstantno i konzistentno podržavala put Bosne i Hercegovine i u NATO i u EU i zastupala interese Bosne i Hercegovine u Vijeću za implementaciju mira. Turska je investirala i ulagala u Bosnu i Hercegovinu, gdje je omogućen čak i povoljan izvozni režim s Turskom te je iz vlastitih sredstava obnovila veliki dio uništene kulturne baštine Bosne i Hercegovine. Sve su to u javnosti jako dobro poznate činjenice te stoga svi napadi na tursko-bošnjačko prijateljstvo nisu na polju argumenata nego pokušaja da se apelira na najniže emocije i najdublje komplekse.
I prosječnom čitaocu i medijskom konzumentu odmah postaje jasno da je na sceni najbrutalnija zamjena teza kakvoj odavno nismo svjedočili. Posjeta predsjednika Erdoğana stavlja se u kontekst narušavanja suverenosti i nezavisnosti BiH i to od strane medijskih ispostava pojedinih vanjskih centara odakle se također pokušalo isposlovati i otkazivanje gostoprimstva predsjedniku prijateljske Turske, a što je sve ustvari nezapamćen napad na suverenost i nezavisnost Bosne i Hercegovine.
Sacher-torta je Sacher-torta, a hurmašica je hurmašica
Bošnjačka politika optužuje se za vazalstvo i vezirstvo jer prima predsjednika jedne prijateljske države, a istovremeno se ne vidi ništa sporno da tročlano Predsjedništvo BiH u kompletu ide na informiranje njemačkoj kancelarki Angeli Merkel. Upozoravajuće dvosmislene poruke o neprikladnosti političke kampanje jednog državnika na tlu druge države dolaze od strane država koje su svojevremeno ugostile Milorada Dodika upravo u takvoj ulozi ili onih koje nekako ne nalaze za shodno da osude stalno špartanje srbijanskih i hrvatskih političara po Bosni i Hercegovini, koji dolaze tako često i nenajavljeno i takvim povodima kao da se radi o njihovoj vlastitoj avliji. A posjeta Erdoğana potvrđeno je radna, te je skup u Zetri u biti kongres jedne legalne i ugledne organizacije koja djeluje u Evropskoj uniji.
Isti oni koji su skoro problematizirali Dan djeteta koji organizira Republika Turska u Zenici i koji broje turske zastave i komentiraju “čudne” narodne nošnje nekako su prešutjeli da komentiraju nedavni austrijski bal u sarajevskoj Vijećnici i scene koje kao da su iskočile sa stranica nekog djela Emila Zole. Naime, ispred Vijećnice, naspram migrantskog kampa i njegove užasne bijede, paradirale su večernje toalete, frakovi i smokinzi, dok je unutra, u veličanstvenom luksuzu, lokalna i diplomatska elita plesala valcer, a sredovječne Švabe poskakivale u šorcevima i gamašnama. Možemo samo zamisliti količinu malicioznih i zajedljivih komentara da se radilo o nekom događaju koji su organizirali Turci i kakve bi samo upise o bešćutnim orijentalcima i odrođenom lokalnom begovatu čitali. No, sacher-torta je sacher-torta, a hurmašica je hurmašica.
Također, isti oni koji prate navodno servilan govor tijela bošnjačkih zvaničnika prilikom susreta s turskim državnicima nekako su bili neobično tihi u vezi svojevremenog trbušnog plesa i muzičke numere koju je Ivica Dačić izveo za tursku delegaciju u Beogradu, baš kao što su tihi na silne i gotovo neumjerene hvalospjeve koje je nedavno uputio Aleksandar Vučić prilikom posjete Turskoj, poručujući da želi što veće prisustvo Turske u Srbiji. Njih niko nije prozvao za turkofiliju, podaništvo ili turčenje, što je redovan medijski tretman kojem je izložen svaki bošnjački političar koji gradi veze između Bosne i Hercegovine i Turske.
To je pogotovo značajno ako znamo kakvo mjesto imaju Turci u srpskoj mitologiji. Nekako se to, kada se radi o bilo kome osim o Bošnjacima, razumijeva kao ono što jeste, kurtoazija i državnička vanjska politika koja uvijek traži vlastiti interes i saveznika dok se u slučaju Bošnjaka sve stavlja u kontekst koji se više tiče kulture nego politike. U suštini, cijela ta turkofobna histerija najprije podsjeća na nedavnu antiarapsku medijsku propagandu gdje se jako sličnim rječnikom pokušalo iz Bosne i Hercegovine odbiti i otjerati arapske investitore, i to ne tamo odakle su oni došli nego u širom otvorene ruke turističkog sektora okolnih država.
Izuzetno je nepristojan i pokušaj da se današnju Republiku Tursku pokušava emocionalno ucjenjivati radi stvarnih ili imaginarnih grijeha nekadašnjeg Osmanskog carstva prema BiH i Bošnjacima, naročito onima iz druge polovine 19. stoljeća, pogotovo jer ni današnja Turska ni ideja moderne turske nacije nije uopće ni postojala u to vrijeme. Indikativno je da se takva poređenja i paralele ne prave i da se polaganje takvih “računa” ne traži, recimo, od današnje Austrije zbog četrdeset godina upravljanja Bosnom i Hercegovinom od strane Austro-Ugarske, koja je Bosnu i Hercegovinu okupirala, anektirala i ekonomski eksploatirala, a zatim ostavila na milost i nemilost Srbiji, odnosno Jugoslaviji. Također, ono što se zahtijeva od Turske ne traži se ni od današnje Njemačke zbog monstruozne uloge Trećeg rajha na ovim prostorima tokom Drugog svjetskog rata, niti se, recimo, proziva Ujedinjeno Kraljevstvo ili Francuska zbog izuzetno negativnih uloga koje su imale tokom nedavne agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Štaviše, politička dominacija i uplitanje u unutrašnje odnose u Bosni i Hercegovini ovih država prihvataju se kao nešto što se podrazumijeva, što je očekivano i normalno stanje, dok se turska pomoć čak i na humanitarnom planu konstantno problematizira i politizira. Pokušaj da se nametne negativan imidž Turske u kolektivnoj svijesti i popularnom imaginariju Bošnjaka ima za cilj da se Bošnjacima želi ogaditi jedan od rijetkih tradicionalnih i prirodnih saveznika koje imaju na svjetskoj sceni. Da ovakva kampanja nije sasvim bez utjecaja, pokazuje i to što se u široj bošnjačkoj javnosti nailazi na stalne zamjerke, neprijatnu podozrivost kao i nerazumno visoke standarde koji se od svih zemalja svijeta traže i zahtijevaju jedino od današnje Turske.