Za sve one koji su imali tu sreću da su propustili uživo gledati scenarije događanja naroda, mitinge istine, nošenje moštiju svetaca, jogurt-revolucije i slične specijalne efekte koji su korišteni u svrhu postizanja ili održavanja nacionalističkih ciljeva srpske politike, ali i tu nesreću da žive s posljedicama istih, ovih dana se u Crnog Gori održava, ko zna koja po redu, loša repriza svih navedenih događaja.
Piše: Dragan MARKOVINA
Baš kao u filmu “Beskrajni dan”, ponavljaju se sve iste radnje, s potpuno nerazumljivim uvjerenjem da će jednog dana ipak dati drukčiji rezultat. Za one neupućene, pojednostavljeno govoreći u Crnoj Gori se upravo privodi kraju proces definitivnog raskidanja svih veza te zemlje sa srpskim nacionalističkim projektom. Taj je proces započeo onog časa kad je Milo Đukanović, bilo vlastitom intuicijom i odlukom ili nečijom sugestijom, što je u konačnici nebitno, odlučio okrenuti leđa tom projektu koji je i sam aktivno podržavao.
Iako je jedno vrijeme konačni ishod te borbe izgledao neizvjestan, s obzirom na odnose snaga na terenu, ali i s obzirom na odluke međunarodne zajednice koja je, primjerice, tražila da je za valjanost referenduma o nezavisnosti potrebno 55 posto plus jedan glas za nezavisnost, ili inzistirala da državna zajednica Srbije i Crne Gore nastavi egzistirati još neko vrijeme, bilo je jasno da je od onog časa od kojeg je Milo Đukanović, tj. stvarna vlast izabrala nezavisnost, ta politika ima znatno veće izglede.
Inače, prijepori oko političkog smjera Crne Gore u tamošnjem društvu traju još od prijelomne Podgoričke skupštine iz 1918. i tijesne odluke da se ta zemlja bezuvjetno pripoji Srbiji, odnosno budućoj jugoslavenskoj zajednici i tako zapravo dokine vlastitu samostalnost te ukloni vlastitu dinastiju s prijestolja. Ti su prijepori nekad bili izraženiji, kao u Drugom svjetskom ratu ili posljednjih godina, nekad niskog intenziteta, kao u socijalističkom razdoblju, ali nikad nisu prestali i prilično je izgledno i da neće nakon što se aktualna bura stiša.
No, ono što je također prilično izgledno i predstavlja konačnu novost, jest činjenica da se trend promijenio i da je ideja bliske povezanosti sa Srbijom i srpskim nacionalizmom prije svega doživjela ozbiljan poraz. Upravo zahvaljujući nemogućnosti da se taj poraz prihvati i da se od te ideje odustane, pored toga što društvo iznova vodi ka iracionalnom nasilju, u punom smislu riječi onemogućava opoziciju da smijeni Đukanovića s vlasti, za što postoji čitav niz realnih argumenata koji jednostavno padnu u vodu kad se građani suoče s tim što je s druge strane, a to su vječne devedesete.
Zahvaljujući svemu navedenom, Đukanović ima podršku svih nacionalnih manjina, naravno s izuzetkom srpske, ako nju uopće možemo promatrati u tom ključu. Nakon što je oduzeo moć svim drugim faktorima otpora, posljednja je preostala Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori, vođena od strane uvjerenog nacionaliste Amfilohija Radovića, čije huškačke i besmislene izjave zatrpavaju javni prostor već desetljećima. Jednu od pamtljivijih je svojevremeno Feral Tribune izabrao za “Shit of the week”, kad je u ratu rekao da “hoće Bog nešto veliko od ovog naroda, čim ga stalno gura u žižu svjetskih zbivanja”.
Dakle, pored procesa pokušaja definitivnog legaliziranja autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve, što će puno teže ići, Đukanovićeva vlast je jučer u burnoj atmosferi i na rubu građanskog rata, izglasala novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti, s ključnom stavkom o nacionalizaciji crkvene imovine, koja je do 1.12.1918., odnosno prije utemeljenja Kraljevine SHS bila u državnom vlasništvu.
Bez obzira na snažan otpor, vođen od strane tamošnjeg SPC-a i opozicijskih stranaka te u bliskoj vezi s Beogradom, vrlo je izvjesno da će se stvari na koncu smiriti bez ikakve mogućnosti da se ova odluka promijeni, jer je srpski nacionalizam jednostavno izgubio sve poluge moći. Ono što je negdje duboko iza svega zapravo tužno, je činjenica da mnogi ljudi odbijaju napustiti takvu matricu razmišljanja i inzistiraju na nečemu što realno nema nikakve veze sa stvarnim životom, živeći duboko ukopani u prošlost i u devedesete. Otprilike kao aktualna predsjednica Hrvatske.
Izvor: Aktuelno